Stranica za promišljanje o razvoju obrazovanja!
17. kolovoza 2022.
Što je pritisak roditelja na učitelje i kako živjeti s tim pritiskom?
Sustav određuje pravila, a ljudi se tim pravilima prilagođavaju!
Sustav koji dopušta pritisak roditelja na učitelje treba mijenjati!
Ove dvije rečenice same za sebe naizgled imaju smisla, no uvijek postoji neki „ali“. U temeljima tih izjava stoje neizrečene činjenice koje bacaju nova svjetla na današnje stanje u obrazovanju u Hrvatskoj.
Nepravedno bi bilo zaključivati na temelju nepotpunoga činjeničnog stanja i još k tome donositi isključive crno-bijele sudove o dionicima sustava obrazovanja.
Možemo zaključiti da postoje odlični, dobri i „ne baš dobri“ učitelji. Budući da nemamo kriterije po kojima možemo učitelje objektivno ocjenjivati, ova je podjela isključivo subjektivna tako da za istoga učitelja u jednom razrednom odjelu učenici i njihovi roditelji mogu dati sve tri ocjene. Znamo da se ponekad u razmišljanjima o nekom učitelju ne slažu roditelji i njihova djeca, stoga ocjena učitelja kao „ne baš dobroga“ u tekstu služi samo kao statistička kategorija za ispodprosječne učitelje. Naime, u svakoj promatranoj pojavi postoji iznadprosječno, prosječno i ispodprosječno, ali u (pr)ocjeni učitelja nema statističkih i matematičkih pokazatelja već samo subjektivne (pr)ocjene sudionika odgojno-obrazovnoga procesa. Mnogim „ne baš dobrim“ učiteljima mnogi učenici zahvaljuju nakon završetka školovanja, nakon što shvate što su vrijedno od njih dobili. Jednako tako mnogi odlični učitelji budu vrlo brzo zaboravljeni od svojih učenika. U sustavu bez kriterija imamo samo subjektivne (pr)ocjene učitelja.
Možemo zaključiti da postoje primjereno brižni roditelji, nebrižni roditelji i neprimjereno, odnosno pretjerano brižni roditelji (tzv. helikopter roditelji). Najčešće dolazi do sukoba „ne baš dobrih“ učitelja i pretjerano brižnih roditelja. Pretjerano brižni roditelji žele „zaštiti“ svoje dijete od nepoželjnih posljedica do kojih može dovesti, u njihovim očima, „ne baš dobar“ učitelj. Logično i razumljivo. U tome je uzrok većine problema koje zovemo pritiscima roditelja. Sustav dopušta autonomno djelovanje „ne baš dobrih“ učitelja kao i djelovanje pretjerano brižnih roditelja i stoga će sve do promjene takvoga sustava na vidjelo izlaziti brojni primjeri pritisaka roditelja na učitelje. Problem predugoga trajanja sustava u kojem se dopušta neprimjereno djelovanje pretjerano brižnih roditelja posljedično uzrokuje i djelovanje normalno brižnih roditelja čak i na dobre i odlične učitelje jer je u posljednjih desetak godina „zlatno tele“ suvremenoga obrazovanja u Hrvatskoj postalo „njegovo veličanstvo odličan uspjeh bez obzira na znanje i vještine“. Normalno brižni roditelji vide kako u postojećem sustavu pretjerano brižni roditelji svojim djelovanjem i pritiskanjem, od strane sustava, nezaštićenih učitelja uspijevaju za svoju djecu dobiti nezaslužene ocjene s kojima učenici s manjim kompetencijama, slabije izraženim vještinama i nepotpunim znanjem uspijevaju lakše upisati traženije srednje škole. Brižan roditelj ne može prihvatiti nepravdu učinjenu svojemu djetetu pa pokušava napraviti sve što mu sustav dopušta, a u ovom slučaju dopušta mu se neprimjereno djelovanje i pritisak na nezaštićenoga učitelja i ravnatelja. Pritisci i neprimjereno djelovanje imaju mnoge oblike: od fizičkih i verbalnih prijetnji, oštećivanja imovine do u zadnje vrijeme najpopularnijih prijetnji političkim vezama, inspekcijama i medijima.
Mogu li brižni, normalno brižni roditelji koji čine roditeljsku većinu tražiti od kreatora sustava obrazovanja zaštitu svoje djece stvaranjem sustava u kojemu se neće događati nepravda zbog „ne baš dobrih“ učitelja čije je kriterije puno teže ispuniti za ocjenu odličan za razliku od dobrih učitelja niskih kriterija koje je puno lakše zadovoljiti za ocjenu odličan? Mogu li normalno brižni roditelji tražiti da sustav zaštiti odlične učitelje od pretjerano brižnih roditelja koji pritiscima na učitelje stvaraju nedopustivu prednost svojoj djeci? Učitelji i ravnatelji osjećaju se nemoćnima u postojećoj konstelaciji snaga kreatora sustava, stoga pitanje postavljam roditeljima jer se nepravda nanosi njihovoj djeci. Nanošenje nepravde djeci predmet je djelovanja pravobraniteljstva za djecu.
Budemo li kao društvo i dalje puštali pretjerano brižne roditelje da svojoj djeci prijetnjama i pritiscima krče put kao buldožerom, rušeći dignitet učitelja i gazeći pravednost ocjenjivanja, imat ćemo vladavinu nepravde. Problem s pretjerano brižnim roditeljima dosegnuo je neviđene razmjere pa čak i na fakultetima apeliraju na takve roditelje da ne dolaze na upise, na konzultacije i čak na ispite!
https://www.srednja.hr/faks/dotle-smo-dosli-zagrebacki-fakultet-moli-maturante-da-na-upise-dodu-bez-mame-i-tate/
Je li moguće da „helikopter roditelji“ ne shvaćaju da je studiranje stvarni ispit zrelosti i da nitko ne može studirati umjesto njihova djeteta? Vjerojatno ih je zavaralo dvanaest godina pisanja zadaća svojemu djetetu.
Što nam je činiti povezano s pritiscima pretjerano brižnih roditelja na učitelje?
Moram istaknuti lijepe primjere zajedničkoga djelovanja odličnih učitelja i primjereno brižnih roditelja u korist djeteta/učenika kojih je još uvijek većina, ali ako ne onemogućimo pritiske „helikopter roditelja“, postoji opasnost da ti krasni primjeri postanu manjina.
Također, statistički nije ispravno suditi o sustavu obrazovanja gledajući samo najbolje ili najlošije učenike jer je najvažnije sagledati rezultat svih učenika jedne generacije. Pravi je primjer kako se promatra stvarna vrijednost obrazovnoga sustava analiza PISA istraživanja. https://www2.compareyourcountry.org/pisa
Nemojmo prebrzo zaključivati na temelju zlatnih medalja na međunarodnim olimpijadama da je naš obrazovni sustav savršen niti moramo zaključiti da pritisci helikopter roditelja našu obrazovnu stvarnost čini katastrofalnom.
Možemo tražiti od kreatora obrazovnoga sustava ugradnju zaštitnih mehanizama u zakone i pravilnike, a kada malo bolje razmislimo, svi smo mi kreatori obrazovnoga sustava: netko na mikrorazini (kuća), netko na mezorazini (škole), a netko na makrorazini (Sabor, ministarstva, obrazovne agencije, NCVVO, pravobranitelji).
Narod ima obrazovanje kakvo zaslužuje.
Što je pritisak roditelja na učitelje i kako živjeti s tim pritiskom?
Sustav određuje pravila, a ljudi se tim pravilima prilagođavaju!
Sustav koji dopušta pritisak roditelja na učitelje treba mijenjati!
Ove dvije rečenice same za sebe naizgled imaju smisla, no uvijek postoji neki „ali“. U temeljima tih izjava stoje neizrečene činjenice koje bacaju nova svjetla na današnje stanje u obrazovanju u Hrvatskoj.
Nepravedno bi bilo zaključivati na temelju nepotpunoga činjeničnog stanja i još k tome donositi isključive crno-bijele sudove o dionicima sustava obrazovanja.
Možemo zaključiti da postoje odlični, dobri i „ne baš dobri“ učitelji. Budući da nemamo kriterije po kojima možemo učitelje objektivno ocjenjivati, ova je podjela isključivo subjektivna tako da za istoga učitelja u jednom razrednom odjelu učenici i njihovi roditelji mogu dati sve tri ocjene. Znamo da se ponekad u razmišljanjima o nekom učitelju ne slažu roditelji i njihova djeca, stoga ocjena učitelja kao „ne baš dobroga“ u tekstu služi samo kao statistička kategorija za ispodprosječne učitelje. Naime, u svakoj promatranoj pojavi postoji iznadprosječno, prosječno i ispodprosječno, ali u (pr)ocjeni učitelja nema statističkih i matematičkih pokazatelja već samo subjektivne (pr)ocjene sudionika odgojno-obrazovnoga procesa. Mnogim „ne baš dobrim“ učiteljima mnogi učenici zahvaljuju nakon završetka školovanja, nakon što shvate što su vrijedno od njih dobili. Jednako tako mnogi odlični učitelji budu vrlo brzo zaboravljeni od svojih učenika. U sustavu bez kriterija imamo samo subjektivne (pr)ocjene učitelja.
Možemo zaključiti da postoje primjereno brižni roditelji, nebrižni roditelji i neprimjereno, odnosno pretjerano brižni roditelji (tzv. helikopter roditelji). Najčešće dolazi do sukoba „ne baš dobrih“ učitelja i pretjerano brižnih roditelja. Pretjerano brižni roditelji žele „zaštiti“ svoje dijete od nepoželjnih posljedica do kojih može dovesti, u njihovim očima, „ne baš dobar“ učitelj. Logično i razumljivo. U tome je uzrok većine problema koje zovemo pritiscima roditelja. Sustav dopušta autonomno djelovanje „ne baš dobrih“ učitelja kao i djelovanje pretjerano brižnih roditelja i stoga će sve do promjene takvoga sustava na vidjelo izlaziti brojni primjeri pritisaka roditelja na učitelje. Problem predugoga trajanja sustava u kojem se dopušta neprimjereno djelovanje pretjerano brižnih roditelja posljedično uzrokuje i djelovanje normalno brižnih roditelja čak i na dobre i odlične učitelje jer je u posljednjih desetak godina „zlatno tele“ suvremenoga obrazovanja u Hrvatskoj postalo „njegovo veličanstvo odličan uspjeh bez obzira na znanje i vještine“. Normalno brižni roditelji vide kako u postojećem sustavu pretjerano brižni roditelji svojim djelovanjem i pritiskanjem, od strane sustava, nezaštićenih učitelja uspijevaju za svoju djecu dobiti nezaslužene ocjene s kojima učenici s manjim kompetencijama, slabije izraženim vještinama i nepotpunim znanjem uspijevaju lakše upisati traženije srednje škole. Brižan roditelj ne može prihvatiti nepravdu učinjenu svojemu djetetu pa pokušava napraviti sve što mu sustav dopušta, a u ovom slučaju dopušta mu se neprimjereno djelovanje i pritisak na nezaštićenoga učitelja i ravnatelja. Pritisci i neprimjereno djelovanje imaju mnoge oblike: od fizičkih i verbalnih prijetnji, oštećivanja imovine do u zadnje vrijeme najpopularnijih prijetnji političkim vezama, inspekcijama i medijima.
Mogu li brižni, normalno brižni roditelji koji čine roditeljsku većinu tražiti od kreatora sustava obrazovanja zaštitu svoje djece stvaranjem sustava u kojemu se neće događati nepravda zbog „ne baš dobrih“ učitelja čije je kriterije puno teže ispuniti za ocjenu odličan za razliku od dobrih učitelja niskih kriterija koje je puno lakše zadovoljiti za ocjenu odličan? Mogu li normalno brižni roditelji tražiti da sustav zaštiti odlične učitelje od pretjerano brižnih roditelja koji pritiscima na učitelje stvaraju nedopustivu prednost svojoj djeci? Učitelji i ravnatelji osjećaju se nemoćnima u postojećoj konstelaciji snaga kreatora sustava, stoga pitanje postavljam roditeljima jer se nepravda nanosi njihovoj djeci. Nanošenje nepravde djeci predmet je djelovanja pravobraniteljstva za djecu.
Budemo li kao društvo i dalje puštali pretjerano brižne roditelje da svojoj djeci prijetnjama i pritiscima krče put kao buldožerom, rušeći dignitet učitelja i gazeći pravednost ocjenjivanja, imat ćemo vladavinu nepravde. Problem s pretjerano brižnim roditeljima dosegnuo je neviđene razmjere pa čak i na fakultetima apeliraju na takve roditelje da ne dolaze na upise, na konzultacije i čak na ispite!
https://www.srednja.hr/faks/dotle-smo-dosli-zagrebacki-fakultet-moli-maturante-da-na-upise-dodu-bez-mame-i-tate/
Je li moguće da „helikopter roditelji“ ne shvaćaju da je studiranje stvarni ispit zrelosti i da nitko ne može studirati umjesto njihova djeteta? Vjerojatno ih je zavaralo dvanaest godina pisanja zadaća svojemu djetetu.
Što nam je činiti povezano s pritiscima pretjerano brižnih roditelja na učitelje?
- Ne željeti vidjeti pa ništa ne činiti?
- Mirno promatrati i ne činiti ništa?
- Mirno promatrati i prilagoditi se divljačkom ponašanju koje donosi odlične ocjene djeci koja to nisu zaslužila?
- Tražiti rješenja koja će ispraviti devijacije postojećega sustava?
- Stvarati novi sustav odgoja i obrazovanja?
- Nešto šesto?
Moram istaknuti lijepe primjere zajedničkoga djelovanja odličnih učitelja i primjereno brižnih roditelja u korist djeteta/učenika kojih je još uvijek većina, ali ako ne onemogućimo pritiske „helikopter roditelja“, postoji opasnost da ti krasni primjeri postanu manjina.
Također, statistički nije ispravno suditi o sustavu obrazovanja gledajući samo najbolje ili najlošije učenike jer je najvažnije sagledati rezultat svih učenika jedne generacije. Pravi je primjer kako se promatra stvarna vrijednost obrazovnoga sustava analiza PISA istraživanja. https://www2.compareyourcountry.org/pisa
Nemojmo prebrzo zaključivati na temelju zlatnih medalja na međunarodnim olimpijadama da je naš obrazovni sustav savršen niti moramo zaključiti da pritisci helikopter roditelja našu obrazovnu stvarnost čini katastrofalnom.
Možemo tražiti od kreatora obrazovnoga sustava ugradnju zaštitnih mehanizama u zakone i pravilnike, a kada malo bolje razmislimo, svi smo mi kreatori obrazovnoga sustava: netko na mikrorazini (kuća), netko na mezorazini (škole), a netko na makrorazini (Sabor, ministarstva, obrazovne agencije, NCVVO, pravobranitelji).
Narod ima obrazovanje kakvo zaslužuje.
15. srpnja 2022.
Quizomnia: Promjene u hrvatskom školstvu
Pismo gospođe Musić Milanović upućeno školi koju pohađa njezin sin otvorilo je brojne teme i potaknulo mnoge ljude na razmišljanje o nužnim promjenama u hrvatskome školstvu, od vrtića do fakulteta.
Prije nekoliko godina uvjeravani smo da se u hrvatskom školstvu događa reforma pod imenima „Cjelovita kurikularna reforma“ i „Škola za život.“ Reforma nije provedena cjelovito jer nisu provedeni dijelovi prvobitne ideje reforme kao što su izbornost predmeta ili reforma praćenja, vrednovanja i ocjenjivanja učenika, što navedeno pismo dokazuje. Promjena brojnih zastarjelih kurikula bila je nužna i ako o tome, nakon dviju godina primjene, pitate profesore u školama, dobit ćete različita mišljenja: od oduševljenja preko djelomičnoga zadovoljstva do zgražanja.
Vrijeme nam prolazi, a promjene kojima bismo popravili očite nedostatke sustava obrazovanja ne mogu se provesti bez razvoja svijesti svih građana o važnosti obrazovanja za sadašnjost i budućnost, pa čak i za opstanak Hrvatske! Tek kada većina građana bude spremna prihvatiti svoju odgovornost za promjene u školstvu, tada će nadležni političari imati zadatak provesti svrsishodnu obrazovnu politiku. Danas prosječan građanin misli da se ništa ne može, a mnogi čak misle i da ne treba ništa mijenjati. Na temelju nedavnih događaja vidimo da su promjene nužne, a iz Ministarstva znanosti i obrazovanja dolaze signali da se o promjenama promišlja i da je u tijeku prijedlog novoga Zakona o odgoju i obrazovanju.
Svoj pogled na promjene mogu sažeti krilaticom: „Bolje permanentna evolucija nego stresna jednokratna revolucija!“ Naime, promjene su stalne pa se i obrazovna politika može postaviti u poziciju stalnoga praćenja promjena i brzoga prilagođavanja jer će svaka, pa i najbolja, reforma nakon određenoga vremena postati zastarjela. Nemojmo gubiti vrijeme na odugovlačenje u prilagođavanju promjenama u svijetu i stavljati se u stanje povremenoga nepotrebnog stresa provođenjem periodičkih reformi. Prihvatimo činjenicu da smo u vremenu stalnih promjena i da brži napredak doživljavaju zajednice koje brže prepoznaju promjenu i brže joj se prilagode.
Opet spominjem zajednicu jer je prošlo vrijeme u kojem čekamo jednoga čovjeka, „novoga Šuvara“, koji će osmisliti i provesti svoju ideju o hrvatskom obrazovnom sustavu. Ovo je vrijeme timskoga djelovanja, vrijeme u kojemu funkcionalno postavljeni timovi lišeni ega svojim sugrađanima donose komparativne prednosti u odnosu na konkurenciju. Nemojmo se zavaravati da je Hrvatska ulaskom u Europsku uniju prestala biti konkurent drugim državama. I dalje smo konkurenti, ali i partneri. Obrazovanje treba prilagoditi kako bi se konkurentnost i partnerstvo održavali u ravnoteži.
Želim pomoći u izgradnji učinkovitoga obrazovnog sustava koji se brzo prilagođava promjenama u svijetu. Svaki problem u obrazovanju može se kritizirati, ali kritiku bez analize i prijedloga rješenja smatram kritizerstvom. Kritiku s analizom, uz prihvaćanje vlastite nekreativnosti u pronalaženju rješenja, smatram samo kritikom. Analiza problema i predlaganje rješenja čine konstruktivan pristup problemu.
Pozivam sve članove naše zajednice, koji su svjesni važnosti obrazovanja za cjelokupni život države, da se priključe nastojanjima u poboljšanju obrazovnoga sustava. Pišite svoje komentare i prijedloge za rješenje problema koji pritišću naše učenike i studente! Nemojte generalizirati pojave u obrazovanju kao npr. da su naši učenici genijalci ili da su glupi i nesposobni, da su profesori fantastični ili da su nesposobni. Statistika kaže da imamo u sustavu i genijalaca, i prosječnih učenika i studenata, ali i učenika s teškoćama kojima treba dodatni poticaj kako bi razvili svoje potencijale. Kao i u svakoj struci, i među profesorima postoje fantastični i manje dobri. Nisu svi roditelji „helikopteri“ koji neobjektivno paze na svoju djecu, niti su svi roditelji nebrižni. Generalizacija ne pomaže u analizi nagomilanih problema. Generalizacija spada u kategoriju kritizerstva ili neobjektivnoga obožavanja.
Budimo realni i aktivni!
Pokrenimo se, razmišljajmo i zatražimo potrebne promjene!
QUIZOMNIA: pitanje svima!
Quizomnia: Promjene u hrvatskom školstvu
Pismo gospođe Musić Milanović upućeno školi koju pohađa njezin sin otvorilo je brojne teme i potaknulo mnoge ljude na razmišljanje o nužnim promjenama u hrvatskome školstvu, od vrtića do fakulteta.
Prije nekoliko godina uvjeravani smo da se u hrvatskom školstvu događa reforma pod imenima „Cjelovita kurikularna reforma“ i „Škola za život.“ Reforma nije provedena cjelovito jer nisu provedeni dijelovi prvobitne ideje reforme kao što su izbornost predmeta ili reforma praćenja, vrednovanja i ocjenjivanja učenika, što navedeno pismo dokazuje. Promjena brojnih zastarjelih kurikula bila je nužna i ako o tome, nakon dviju godina primjene, pitate profesore u školama, dobit ćete različita mišljenja: od oduševljenja preko djelomičnoga zadovoljstva do zgražanja.
Vrijeme nam prolazi, a promjene kojima bismo popravili očite nedostatke sustava obrazovanja ne mogu se provesti bez razvoja svijesti svih građana o važnosti obrazovanja za sadašnjost i budućnost, pa čak i za opstanak Hrvatske! Tek kada većina građana bude spremna prihvatiti svoju odgovornost za promjene u školstvu, tada će nadležni političari imati zadatak provesti svrsishodnu obrazovnu politiku. Danas prosječan građanin misli da se ništa ne može, a mnogi čak misle i da ne treba ništa mijenjati. Na temelju nedavnih događaja vidimo da su promjene nužne, a iz Ministarstva znanosti i obrazovanja dolaze signali da se o promjenama promišlja i da je u tijeku prijedlog novoga Zakona o odgoju i obrazovanju.
Svoj pogled na promjene mogu sažeti krilaticom: „Bolje permanentna evolucija nego stresna jednokratna revolucija!“ Naime, promjene su stalne pa se i obrazovna politika može postaviti u poziciju stalnoga praćenja promjena i brzoga prilagođavanja jer će svaka, pa i najbolja, reforma nakon određenoga vremena postati zastarjela. Nemojmo gubiti vrijeme na odugovlačenje u prilagođavanju promjenama u svijetu i stavljati se u stanje povremenoga nepotrebnog stresa provođenjem periodičkih reformi. Prihvatimo činjenicu da smo u vremenu stalnih promjena i da brži napredak doživljavaju zajednice koje brže prepoznaju promjenu i brže joj se prilagode.
Opet spominjem zajednicu jer je prošlo vrijeme u kojem čekamo jednoga čovjeka, „novoga Šuvara“, koji će osmisliti i provesti svoju ideju o hrvatskom obrazovnom sustavu. Ovo je vrijeme timskoga djelovanja, vrijeme u kojemu funkcionalno postavljeni timovi lišeni ega svojim sugrađanima donose komparativne prednosti u odnosu na konkurenciju. Nemojmo se zavaravati da je Hrvatska ulaskom u Europsku uniju prestala biti konkurent drugim državama. I dalje smo konkurenti, ali i partneri. Obrazovanje treba prilagoditi kako bi se konkurentnost i partnerstvo održavali u ravnoteži.
Želim pomoći u izgradnji učinkovitoga obrazovnog sustava koji se brzo prilagođava promjenama u svijetu. Svaki problem u obrazovanju može se kritizirati, ali kritiku bez analize i prijedloga rješenja smatram kritizerstvom. Kritiku s analizom, uz prihvaćanje vlastite nekreativnosti u pronalaženju rješenja, smatram samo kritikom. Analiza problema i predlaganje rješenja čine konstruktivan pristup problemu.
Pozivam sve članove naše zajednice, koji su svjesni važnosti obrazovanja za cjelokupni život države, da se priključe nastojanjima u poboljšanju obrazovnoga sustava. Pišite svoje komentare i prijedloge za rješenje problema koji pritišću naše učenike i studente! Nemojte generalizirati pojave u obrazovanju kao npr. da su naši učenici genijalci ili da su glupi i nesposobni, da su profesori fantastični ili da su nesposobni. Statistika kaže da imamo u sustavu i genijalaca, i prosječnih učenika i studenata, ali i učenika s teškoćama kojima treba dodatni poticaj kako bi razvili svoje potencijale. Kao i u svakoj struci, i među profesorima postoje fantastični i manje dobri. Nisu svi roditelji „helikopteri“ koji neobjektivno paze na svoju djecu, niti su svi roditelji nebrižni. Generalizacija ne pomaže u analizi nagomilanih problema. Generalizacija spada u kategoriju kritizerstva ili neobjektivnoga obožavanja.
Budimo realni i aktivni!
Pokrenimo se, razmišljajmo i zatražimo potrebne promjene!
QUIZOMNIA: pitanje svima!
Borba za pravdnije društvo počinje borbom za pravednije ocjenjivanje učenika i studenata!
17. srpnja 2022.
Sudeći prema tekstu https://www.tportal.hr/vijesti/clanak/ministar-fuchs-pocinje-obracun-s-laznim-odlikasima-20220620 počinje borba društva za pravednije i objektivnije ocjenjivanje učenika i studenata. Priključujem se nastojanjima ostvarivanja pravednije škole.
Subjektivnost u ocjenjivanju uzrokuje diskriminaciju!
Potreba reguliranja procesa praćenja vrjednovanja učenika postoji od davnina, a prvi Pravilnik o tome nastao je 1995. kako bi se pokušalo regulirati štetnu subjektivnost pojedinih učitelja (profesora, nastavnika). Subjektivnost ocjenjivanja prouzročila je brojne frustracije učenika (i njihovih roditelja) prepuštenih na milost i nemilost (pr)ocjena učitelja koji su se ocjenama koristili i kao odgojnom metodom. Različiti smo pa je razumljivo da različito promatramo proces praćenja i vrjednovanja učenika, gradimo različite kriterije ocjenjivanja. Zbog toga kao posljedicu imamo široki spektar pojava od kojih izdvajam paradoksalnu situaciju kada učenik koji kod zahtjevnoga profesora ima ocjenu dovoljan daje instrukcije učeniku koji onda kod drugoga profesora dobije ocjenu odličan. Zbog subjektivnosti ocjenjivanja mnogi su učenici nepotrebno imali popravni ispit ili čak ponavljali godinu. S druge strane, postoje učenici koji su s vrlo malo znanja prolazili godinu za godinom zahvaljujući subjektivnosti nezahtjevnih učitelja. Pravilnik koji je 1995. donijela ministrica Ljilja Vokić, iako je pokušao ukloniti subjektivnost, nažalost, nije uspio. Članak 9 glasio je:
Oblici, elementi i mjerila provjeravanja i ocjenjivanja učenikova postignuća u određenom nastavnom predmetu ili odgojno-obrazovnom području propisuju se programima Ministarstva. Ako oblici, elementi i mjerila provjeravanja i ocjenjivanja nisu propisani, određuju ih učitelj odnosno nastavnik samostalno, u skladu sa svojim izvedbenim nastavnim programom, suvremenim pedagoškim i dokimologijskim spoznajama, te odredbama ovoga pravilnika.
Dakle, ideja univerzalnih pravila o praćenju i vrjednovanju učenika postojala je još davne 1995., ali, nažalost, pravila nisu bila propisana pa je do 2010. vrijedilo pravilo da elemente i mjerila provjeravanja i ocjenjivanja određuje učitelj samostalno. Dakle, subjektivnost je vladala i dalje.
Pravilnik koji je 2010. donio tadašnji i današnji ministar dr.sc. Radovan Fuchs propisuje ovu temu ovako:
Članak 3.
Načini, postupci i elementi vrednovanja
(2) Elemente ocjenjivanja određenoga nastavnoga predmeta te načine i postupke vrednovanja izrađuje učitelj/nastavnik određenoga nastavnoga predmeta s učiteljima/nastavnicima istoga nastavnoga predmeta, odnosno odgojno-obrazovnoga područja na lokalnoj, regionalnoj, odnosno nacionalnoj razini.
https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2010_09_112_2973.html
Pravilnikom se tražilo usuglašavanje kriterija vrjednovanja u školskim aktivima, ali u praksi je snažne osobnosti bilo nemoguće prisiliti da sudjeluju u izradi zajedničkih pravila vrjednovanja i ocjenjivanja učenika kojih bi se potom držali svi članovi aktiva. Puno toga moglo se usuglasiti, ali ne sve zbog čega je subjektivnost u ocjenjivanju i dalje postojala. U ovom članku Pravilnika vidimo namjeru da se kriteriji usuglase na nacionalnoj razini, no nije bio propisan način provedbe odlične ideje pa je pokušaj eliminacije subjektivnosti ostao mrtvo slovo na papiru.
Članak 12 „Pravilnika o načinima, postupcima i elementima vrednovanja učenika u osnovnim i srednjim školama“ donesenoga 2019., koji je potpisala ministrica Blaženka Divjak, glasi:
Članak 12.
Prava i obveze učitelja/nastavnika
Učitelj/nastavnik svakog nastavnoga predmeta je na početku i tijekom nastavne godine dužan upoznati učenike s elementima vrednovanja, odgojno-obrazovnim ishodima, kompetencijama, razinom dobar ostvarenosti iz kurikuluma nastavnog predmeta, planiranim metodama vrednovanja te planiranoj učestalosti vrednovanja, a vrednovanje postignuća učenika s teškoćama dužan je uskladiti s preporukama stručnih suradnika.
https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2019_09_82_1709.html
Vidimo da je subjektivnost u praćenju, vrjednovanju i ocjenjivanju učenika i dalje legalizirana, a odlična ideja usuglašavanja univerzalnih kriterija ocjenjivanja iz prethodnoga Pravilnika nestala je.
Od nastanka samostalne Hrvatske subjektivnost zahtjevnih učitelja rezultira suzama, ljutnjom pa čak i bijesom učenika i njihovih roditelja koji smatraju da su neopravdano zakinuti pa se često kao neovisni arbitri moraju uključiti prosvjetni inspektori i savjetnici Agencije za odgoj i obrazovanje. Učenici i roditelji od inspektora i savjetnika očekuju zaštitu svojih prava upravo kao i učitelji kojima je Pravilnikom dano pravo samostalnoga određivanja kriterija vrjednovanja učenika. Prosvjetni inspektori i savjetnici često se nalaze u izrazito teškim situacijama upravo zbog nepostojanja univerzalnih kriterija vrjednovanja. Je li došlo vrijeme da napokon napravimo univerzalne kriterije koji bi vrijedili u svim dijelovima Hrvatske?
Pokušajmo problem subjektivnosti ocjenjivanja sagledati iz više kutova:
1. Lakše je dati pravo učiteljima da sami određuju svoje kriterije vrjednovanja, pa čak i ako ih svake godine mijenjaju, nego da se kao zajednica potrudimo napraviti univerzalne kriterije koji vrijede za sve učenike u RH. Svi smo dio zajednice, svi smo uključeni u proces obrazovanja: učenici, roditelji, učitelji, savjetnici, pravnici, političari, prosvjetni inspektori.
2. Subjektivnost vrjednovanja rezultira diskriminacijom u sustavu u kojemu se valoriziraju ocjene pri prelasku iz jednoga stupnja obrazovanja u drugi, iz osnovne škole u srednju i iz srednje na fakultete. Učenici, koje su vrjednovali manje zahtjevni učitelji, s neopravdano dobivenim odličnim ocjenama stječu ogromnu prednost u izboru srednje škole i fakulteta u odnosu na učenike koje su vrjednovali zahtjevniji učitelji.
Diskriminacija nije prihvatljiva! Diskriminacija u ovom slučaju znači stvaranje razlike prema obrazovnim osobinama. Civilizirano društvo bori se protiv diskriminacije, stoga pozivam sve uključene u proces obrazovanja da zajedno prionemo izradi univerzalnih kriterija vrjednovanja učenika kao bismo stvorili pravednije društvo. Nije pravedno da studenti gube godine zbog pretjerano zahtjevnih profesora, nije pravedno da učenici s nepotpunim znanjem i slabijim kompetencijama lakše upisuju željene srednje škole. Nemojmo biti slijepi na diskriminaciju i nepravdu jer ovdje se radi o našoj djeci koja će nam jednom stvarati mirovine!
Predlažem izradu univerzalnih kriterija na svim učiteljskim razinama koju bi mogli preuzeti nadležni savjetnici nadležnih Agencija. Agencijski savjetnici mogli bi tijekom sljedeće godine organizirati okrugle stolove za školske aktive kako bi se u izradu univerzalnih kriterija vrjednovanja učenika uključili svi učitelji, a prodekani za nastavu isti bi proces mogli provesti na svojim fakultetima pri čemu bi svi srodni fakulteti bili obvezni izraditi univerzalne kriterije za svoje kolegije.
Vjerujem u nas, vjerujem da smo sposobni napraviti univerzalne kriterije kako bismo suzbili diskriminaciju i nepravdu!
17. srpnja 2022.
Sudeći prema tekstu https://www.tportal.hr/vijesti/clanak/ministar-fuchs-pocinje-obracun-s-laznim-odlikasima-20220620 počinje borba društva za pravednije i objektivnije ocjenjivanje učenika i studenata. Priključujem se nastojanjima ostvarivanja pravednije škole.
Subjektivnost u ocjenjivanju uzrokuje diskriminaciju!
Potreba reguliranja procesa praćenja vrjednovanja učenika postoji od davnina, a prvi Pravilnik o tome nastao je 1995. kako bi se pokušalo regulirati štetnu subjektivnost pojedinih učitelja (profesora, nastavnika). Subjektivnost ocjenjivanja prouzročila je brojne frustracije učenika (i njihovih roditelja) prepuštenih na milost i nemilost (pr)ocjena učitelja koji su se ocjenama koristili i kao odgojnom metodom. Različiti smo pa je razumljivo da različito promatramo proces praćenja i vrjednovanja učenika, gradimo različite kriterije ocjenjivanja. Zbog toga kao posljedicu imamo široki spektar pojava od kojih izdvajam paradoksalnu situaciju kada učenik koji kod zahtjevnoga profesora ima ocjenu dovoljan daje instrukcije učeniku koji onda kod drugoga profesora dobije ocjenu odličan. Zbog subjektivnosti ocjenjivanja mnogi su učenici nepotrebno imali popravni ispit ili čak ponavljali godinu. S druge strane, postoje učenici koji su s vrlo malo znanja prolazili godinu za godinom zahvaljujući subjektivnosti nezahtjevnih učitelja. Pravilnik koji je 1995. donijela ministrica Ljilja Vokić, iako je pokušao ukloniti subjektivnost, nažalost, nije uspio. Članak 9 glasio je:
Oblici, elementi i mjerila provjeravanja i ocjenjivanja učenikova postignuća u određenom nastavnom predmetu ili odgojno-obrazovnom području propisuju se programima Ministarstva. Ako oblici, elementi i mjerila provjeravanja i ocjenjivanja nisu propisani, određuju ih učitelj odnosno nastavnik samostalno, u skladu sa svojim izvedbenim nastavnim programom, suvremenim pedagoškim i dokimologijskim spoznajama, te odredbama ovoga pravilnika.
Dakle, ideja univerzalnih pravila o praćenju i vrjednovanju učenika postojala je još davne 1995., ali, nažalost, pravila nisu bila propisana pa je do 2010. vrijedilo pravilo da elemente i mjerila provjeravanja i ocjenjivanja određuje učitelj samostalno. Dakle, subjektivnost je vladala i dalje.
Pravilnik koji je 2010. donio tadašnji i današnji ministar dr.sc. Radovan Fuchs propisuje ovu temu ovako:
Članak 3.
Načini, postupci i elementi vrednovanja
(2) Elemente ocjenjivanja određenoga nastavnoga predmeta te načine i postupke vrednovanja izrađuje učitelj/nastavnik određenoga nastavnoga predmeta s učiteljima/nastavnicima istoga nastavnoga predmeta, odnosno odgojno-obrazovnoga područja na lokalnoj, regionalnoj, odnosno nacionalnoj razini.
https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2010_09_112_2973.html
Pravilnikom se tražilo usuglašavanje kriterija vrjednovanja u školskim aktivima, ali u praksi je snažne osobnosti bilo nemoguće prisiliti da sudjeluju u izradi zajedničkih pravila vrjednovanja i ocjenjivanja učenika kojih bi se potom držali svi članovi aktiva. Puno toga moglo se usuglasiti, ali ne sve zbog čega je subjektivnost u ocjenjivanju i dalje postojala. U ovom članku Pravilnika vidimo namjeru da se kriteriji usuglase na nacionalnoj razini, no nije bio propisan način provedbe odlične ideje pa je pokušaj eliminacije subjektivnosti ostao mrtvo slovo na papiru.
Članak 12 „Pravilnika o načinima, postupcima i elementima vrednovanja učenika u osnovnim i srednjim školama“ donesenoga 2019., koji je potpisala ministrica Blaženka Divjak, glasi:
Članak 12.
Prava i obveze učitelja/nastavnika
Učitelj/nastavnik svakog nastavnoga predmeta je na početku i tijekom nastavne godine dužan upoznati učenike s elementima vrednovanja, odgojno-obrazovnim ishodima, kompetencijama, razinom dobar ostvarenosti iz kurikuluma nastavnog predmeta, planiranim metodama vrednovanja te planiranoj učestalosti vrednovanja, a vrednovanje postignuća učenika s teškoćama dužan je uskladiti s preporukama stručnih suradnika.
https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2019_09_82_1709.html
Vidimo da je subjektivnost u praćenju, vrjednovanju i ocjenjivanju učenika i dalje legalizirana, a odlična ideja usuglašavanja univerzalnih kriterija ocjenjivanja iz prethodnoga Pravilnika nestala je.
Od nastanka samostalne Hrvatske subjektivnost zahtjevnih učitelja rezultira suzama, ljutnjom pa čak i bijesom učenika i njihovih roditelja koji smatraju da su neopravdano zakinuti pa se često kao neovisni arbitri moraju uključiti prosvjetni inspektori i savjetnici Agencije za odgoj i obrazovanje. Učenici i roditelji od inspektora i savjetnika očekuju zaštitu svojih prava upravo kao i učitelji kojima je Pravilnikom dano pravo samostalnoga određivanja kriterija vrjednovanja učenika. Prosvjetni inspektori i savjetnici često se nalaze u izrazito teškim situacijama upravo zbog nepostojanja univerzalnih kriterija vrjednovanja. Je li došlo vrijeme da napokon napravimo univerzalne kriterije koji bi vrijedili u svim dijelovima Hrvatske?
Pokušajmo problem subjektivnosti ocjenjivanja sagledati iz više kutova:
1. Lakše je dati pravo učiteljima da sami određuju svoje kriterije vrjednovanja, pa čak i ako ih svake godine mijenjaju, nego da se kao zajednica potrudimo napraviti univerzalne kriterije koji vrijede za sve učenike u RH. Svi smo dio zajednice, svi smo uključeni u proces obrazovanja: učenici, roditelji, učitelji, savjetnici, pravnici, političari, prosvjetni inspektori.
2. Subjektivnost vrjednovanja rezultira diskriminacijom u sustavu u kojemu se valoriziraju ocjene pri prelasku iz jednoga stupnja obrazovanja u drugi, iz osnovne škole u srednju i iz srednje na fakultete. Učenici, koje su vrjednovali manje zahtjevni učitelji, s neopravdano dobivenim odličnim ocjenama stječu ogromnu prednost u izboru srednje škole i fakulteta u odnosu na učenike koje su vrjednovali zahtjevniji učitelji.
Diskriminacija nije prihvatljiva! Diskriminacija u ovom slučaju znači stvaranje razlike prema obrazovnim osobinama. Civilizirano društvo bori se protiv diskriminacije, stoga pozivam sve uključene u proces obrazovanja da zajedno prionemo izradi univerzalnih kriterija vrjednovanja učenika kao bismo stvorili pravednije društvo. Nije pravedno da studenti gube godine zbog pretjerano zahtjevnih profesora, nije pravedno da učenici s nepotpunim znanjem i slabijim kompetencijama lakše upisuju željene srednje škole. Nemojmo biti slijepi na diskriminaciju i nepravdu jer ovdje se radi o našoj djeci koja će nam jednom stvarati mirovine!
Predlažem izradu univerzalnih kriterija na svim učiteljskim razinama koju bi mogli preuzeti nadležni savjetnici nadležnih Agencija. Agencijski savjetnici mogli bi tijekom sljedeće godine organizirati okrugle stolove za školske aktive kako bi se u izradu univerzalnih kriterija vrjednovanja učenika uključili svi učitelji, a prodekani za nastavu isti bi proces mogli provesti na svojim fakultetima pri čemu bi svi srodni fakulteti bili obvezni izraditi univerzalne kriterije za svoje kolegije.
Vjerujem u nas, vjerujem da smo sposobni napraviti univerzalne kriterije kako bismo suzbili diskriminaciju i nepravdu!
20. srpnja 2022.
Negiranje ili umanjivanje značaja stresa za fizičko i psihičko zdravlje pogubno je!
Dokaz: https://dnevnik.hr/vijesti/hrvatska/stope-samoubojstava-pokusaja-samoubojstva-i-samoozljedjivanja-divljaju-u-hrvatskoj-statistike-porazavajuce---732861.html?fbclid=IwAR0vIHpT6kWY0A7V-sUcg9m9xmoDZ3bUIQKuIDdBaeN9eJ6ynC8MG-BcjNw
Stres je dugo bio tabu tema za „snažne“ osobe koje su smatrale da je stres izmišljotina slabića, lijenčina i nesposobnih. S vremenom smo saznali da je intenzivan stres koji traje predugo stvarna opasnost za zdravlje. Stres može biti uzročnik brojnih zdravstvenih tegoba, stoga ne smijemo zatvarati oči pred stresom koji nastaje zbog školskih aktivnosti te zahtjeva sustava i profesora. Stres utječe na zdravlje učenika, učitelja, ravnatelja, roditelja i svih brižnih članova obitelji školaraca. Stres je opasnost i za sposobne i pametne učenike, marljive i brižne učitelje, savjesne ravnatelje. Stres nam se uvukao u sustav, a potres i pandemija problem su pojačali do razine kada više ne možemo zatvarati oči i nonšalantno tvrditi da stres utječe samo na pretjerano osjetljive dionike sustava obrazovanja. Stres se danas osjeća jače nego prije.
Što uzrokuje stres u školama?
Ideja da je proces obrazovanja radosno i bezbrižno razdoblje u životu slatka je iluzija. Sudjelovanje u procesu poučavanja za većinu učenika i studenata jest lijepo, ali s provjeravanjem učenikovih znanja, kompetencija i vještina razvija se stres. Dok god su ocjene jedini čimbenik prelaska iz osnovne škole u srednju i iz srednje škole na fakultete, svaka će provjera znanja biti uzročnik stresa. Razmišljanje da se učenici koji su sve naučili ne trebaju ničega bojati slično je liječenju stresa andolom. Postoje ljudi koji se lakše nose sa stresom, ali, nažalost, i oni na koje stres ostavlja posljedice, bez obzira na intenzitet stresa. Važno je prepoznati u koju grupu ljudi spadamo kako bismo si mogli pomoći. Stres je sastavni dio školovanja u svim zemljama svijeta i još se nije pojavilo društvo u kojem obrazovanje ne ostavlja tragove na osjetljivijim mladim ljudima. Teško je čitati o izgubljenim mladim životima zbog bilo kojega razloga, a posebno zbog teškoća u svladavanju stresa nastaloga tijekom školovanja. Ne smije nas umiriti činjenica da postoje narodi u kojima je pojavnost samoubojstava srednjoškolaca dramatično visoka (kao do nedavno u Japanu). Bilo bi dobro dobiti informacije o obrazovnim sustavima koji se uspješno bore protiv stresa i o obrazovnim sustavima u kojima su školarci najmanje pod stresom kako bismo iz tih sustava crpili ideje za stvaranje manje stresnoga školskog okruženja.
Podsjetimo se uzročnika stresa u školi: provjeravanje znanja, kompetencija i vještina
Bez obzira je li vrjednovanje subjektivno ili objektivno, provjeravanje koje će rezultirati ocjenama koje učenika mogu uputiti na kolosijek traženijih ili manje atraktivnih škola ili fakulteta uzročnik je stresa. Trenutno nismo dovoljno bogato društvo da svakom učeniku omogućimo pohađanje željene škole ili fakulteta, bez obzira na ocjene. Vjerujemo li da jednoga dana Hrvatska može biti toliko bogata da možemo osigurati svakom učeniku mjesto u željenoj srednjoj školi i kasnije na fakultetu? Možemo pokušati izračunati koliko bi takav pokušaj koštao. Tada bi sustav studiranja postao krut kako bi se samo najboljim studentima omogućilo završavanje studija, no osobe studentske dobi stres prouzročen neuspjehom podnose vjerojatno lakše od djece i adolescenata. Ili se varam?
Apeliram na nas, na cijelo društvo, da što prije ukinemo bodovanje prema ocjenama 5. i 6. razreda osnovne škola u svrhu upisa u srednju školu jer je stres za tako mlade učenike (i za njihove roditelje) nepotreban i izrazito štetan za njihov razvoj.
Stres se s učenika prebacuje na njihove roditelje kojima je prirodna i društvena uloga briga za zdravlje i razvoj svojega djeteta. Roditelji ne mogu, a zakonski i ne smiju, biti neosjetljivi na stres koji proživljava njihovo dijete. Roditelji proživljavaju stres svojega djeteta, no rijetki uspijevaju taj stres amortizirati i pomoći svojemu djetetu u obrani od negativnoga utjecaja stresa zbog škole. Neki manje spretni roditelji nemaju vještine apsorpcije negativnih utjecaja stresa na stanje svijesti i zdravlje svojega djeteta, a ne mogu pomoći ni sebi, i tada doživljavamo transfer stresa na učitelje. Dolazak u školu roditelja koji ne može amortizirati stres svojega djeteta u pravilu uzrokuje transfer stresa na razrednika, pedagoga, psihologa, učitelja i ravnatelja. Doživljaj roditelja o uzroku djetetova stresa stvoren je prvenstveno na temelju djetetova doživljaja koje roditelju prenosi svoje emocije i činjenice za koje misli da su važne, a u školi roditelj saznaje i činjenice koje iznose učitelji. Spajanje svih važnih činjenica koje objašnjavaju situaciju koja uzrokuje stres kod učenika, kod roditelja najčešće rezultira stvaranjem cjelovite slike s pomoću koje se mogu spoznati sve dimenzije nastaloga problema. Ako roditelj prihvati objašnjenje i prijedlog za rješavanje nastaloga problema, tada se stres kod učitelja smiruje. Problem nastaje u trenutku kada roditelji ne prihvaćaju objašnjenje niti prihvaćaju prijedlog za rješenje problema. Dok god postoji subjektivno ocjenjivanje, ne možemo decidirano reći da u svim slučajevima roditelji imaju ili nemaju pravo, ali možemo zaključiti da je rasprava s takvim roditeljima stresna za učitelje.
Kada rasprava s roditeljem postaje „pritisak“ na učitelja?
Postoje učitelji koji imaju niži prag tolerancije pa poneki pritiskom doživljavaju i sam dolazak roditelja u školu. Postoje „čvrsti“ profesori koji su toliko uvjereni u svoje ispravno postupanje i pedagoški rad da nikakvo traženje roditelja ne doživljavaju kao pritisak jer takvi učitelji imaju obrambeni mehanizam koji glasi: „Prijavite problem prosvjetnoj inspekciji pa neka nam inspektor objasni tko je ovdje u pravu!“ Pozivanje prosvjetne inspekcije u školu najčešće je stresno za učitelje jer postoji dojam da prosvjetni inspektori u pravilu drže stranu učenika, a u stvarnosti bi takvo pozivanje inspektora bilo nepotrebno.
Kada postupke roditelja možemo okarakterizirati kao pritisak?
Možemo li pritiskom smatrati prijetnju roditelja da će situaciju, najčešće je u pitanju zaključena ocjena s kojom je učenik nezadovoljan, a posljedično i roditelj, prijaviti prosvjetnoj inspekciji? Naravno da je prijetnja prijavom prosvjetnoj inspekciji pritisak. Međutim, rekao bi prosvjetni inspektor, ako se učitelj drži zakona i pravilnika, ne treba se uznemiriti. Slažem se, ali nikome nije ugodno proživljavati neugodan nadzor, bilo prosvjetnoga inspektora bilo savjetnika iz AZOO-a. Nije ugodna situacija, ali ne može se roditelja spriječiti da situaciju prijavi prosvjetnoj inspekciji. Neugodan osjećaj pritiska i prijetnje učitelji mogu imati zbog nevjerojatnoga broja mogućnosti nastanka različitih dubioznih situacija u kojima se učenici mogu naći te mogućnosti brojnih pa čak i kontradiktornih tumačenja zakona i podzakonskih akata. Roditelji, njihovi odvjetnici (to je najnovija moda kod nekih „helikopter roditelja“), učitelji, razrednici, pedagozi, psiholozi i ravnatelji mogu se naći na tankom ledu kada moraju rješavati situaciju koja se do tada nije dogodila u školi i nema poznatoga, uobičajenog rješenja. Pomoći u obliku preporuke za rješavanje problema iz nadležnih institucija najčešće nema, a mogućnost pogrješke tumačenja podzakonskih akata velika je, stoga je opravdano okarakterizirati prijetnju prijave prosvjetnoj inspekciji kao pritisak.
Evo primjera nedorečene situacije: mora li ravnatelj primiti na razgovor roditelja s odvjetnikom? Mora primiti roditelja, ali mora li i odvjetnika? Koja je uloga odvjetnika u odgoju i obrazovanju toga djeteta? Je li dopustivo otkrivati podatke o učeniku osobi koja nema službene ovlasti? Dolazak na razgovor roditelja s odvjetnikom nedvojbeno je pritisak na ravnatelja i učitelja.
Zahtjev roditelja da ravnatelj traži od učitelja poništenje zaključene ocjene i zaključivanje više ocjene pritisak je na ravnatelja jer, sukladno „Pravilniku o načinima, postupcima i elementima vrednovanja učenika u osnovnim i srednjim školama“, ocjenu zaključuje učitelj. Učitelj zaključuje i odgovara za tu ocjenu. Ravnatelj nema tu ingerenciju. Ravnatelj je odgovoran da učitelj na početku godine učenicima objasni svoje kriterije vrjednovanja (ocjenjivanja i zaključivanja) i da se tijekom godine drži tih kriterija. U slučaju da se učitelj ne drži svojih kriterija objašnjenih učenicima na početku školske godine, ravnatelj ga je dužan upozoriti. Dakle, upozorenje roditelja da se učitelj ne drži svojih kriterija nije pritisak. Ravnateljeva je uloga zaštita svojih učitelja od neopravdanih pritisaka roditelja, ali, nažalost, uvijek se nađe roditelj koji ne prihvaća nikakva objašnjenja koja bi promijenila stav s kojim je došao po veću ocjenu. I učitelji trebaju shvatiti ravnateljevu ulogu na ispravan način jer ravnatelj se „obraniti“ od roditelja može samo ako zna sve važne činjenice vezane uz pritužbu roditelja i učenika pa stoga učitelji ne bi trebali razgovor s ravnateljem o predmetnom problemu shvaćati kao pritisak. Sasvim sigurno razgovori o prigovorima nisu ugodni, ali ne možemo ih okarakterizirati kao pritisak. Učitelj je dužan upoznati ravnatelja s činjeničnim stanjem kako bi se mogao spriječiti pritisak roditelja na učitelja.
U dosadašnjem su tekstu izneseni argumenti za promjenu trenutne paradigme praćenja i vrjednovanja učenika jer subjektivnost u ocjenjivanju uzrok je više od 90% pritisaka roditelja na školu. Objektivizirano ocjenjivanje smanjilo bi pritisak roditelja na školu, no ne bi ga u potpunosti eliminiralo jer uvijek ima neobjektivnih, „helikopter roditelja“ koji traže bolje ocjene bez obzira je li ih učenik doista zaslužio.
Mogu li nestati pritisci na učitelje i na školu?
Nestanak pritiska na školu i na učitelje moguć je samo uz promjenu paradigme praćenja i vrjednovanja učenika. U autoškolama poučava instruktor vožnje, ali on ne ispituje svoje polaznike, svoje učenike. Ispituje ih licencirani ispitivač pa pritisak na instruktora gotovo ne postoji. Pritisak je na polazniku koji zna da će ispit proći samo ako je naučio voziti.
Možemo li i u školama podijeliti uloge na učitelja koji poučava i učitelja koji ispituje? Možemo objektivizirati ocjenjivanje ukidanjem subjektivnih usmenih odgovaranja i uvođenjem pisanih provjera koje osmišljava NCVVO, a provodi ih učenikov učitelj. Na primjer, učitelj bi deset minuta prije pisane provjere znanja u sustavu NCVVO-a zatražio generiranje pisane provjere znanja iz jedne nastavne cjeline i dobio 13 pisanih provjera u grupi A i 13 u grupi B. Računalo bi generiralo ispit iz repozitorija pitanja koje je odobrio predmetni aktiv učitelja Hrvatske. Printer bi izbacio 26 pisanih provjera i učitelj bi u razrednom odjelu proveo pisanu provjeru te ju ispravio prema rješenjima koja bi uz generirani ispit u sustav dolazila nakon 45 minuta. Objektivizirano praćenje i vrjednovanje učenika učiteljima bi dalo povratnu informaciju o njihovu radu jer bi učenici boljih nastavnika postizali bolje rezultate.
Objektiviziranim vrjednovanjem izgubile bi se iskrivljene predodžbe o učenicima. Često se događa da se učitelju čini da učenik nema interes za njegov predmet, a na ispitu državne mature taj učenik iznenadi odličnim rezultatom od 95% ili, suprotno, da se učitelju učenik činio jako dobrim, a na ispitu je ostvario prosječan rezultat. Stalno provođenje objektiviziranih ispita pomoglo bi učiteljima da bolje procijene svoje učenike.
Za nastavu jezika trebalo bi doraditi način objektivizirane provjere jer se jezik ipak govori.
Pritisak roditelja i učenika na neke škole postaje neizdrživ pa ne čudi reakcija učiteljice iz Biologije u jednoj zagrebačkoj osnovnoj školi koja više nije mogla, niti htjela, trpjeti pritiske pa je popustila i napravila veliku pedagošku pogrješku. Svim je učenicima zaključila ocjenu odličan čime je „oštetila“ učenike koji su tu ocjenu doista zaslužili jer su oni koji ju nisu zaslužili time dobili jednaku šansu za upis u bolje škole pa se onemogućilo odvajanje boljih od lošijih.
Na kraju, ne zaboravimo smisao ovoga teksta: tražimo rješenje za smanjenje stresa u školama. Vjerujem da smo kao društvo sposobni pronaći rješenja kojima ćemo smanjiti intenzitet i trajanje stresa učenika, roditelja i učitelja. Pokušajmo razumjeti jedni druge i rješenje nam je na dohvat ruke. Učitelji trebaju shvatiti brigu roditelja i davati im važne informacije za razumijevanje problema, a roditelji bi trebali shvatiti učitelje i nikako nekompetentno govoriti o zahtjevnom poslu koji ne razumiju. Najgore bi bilo ne činiti ništa jer će se problem stresa (i samoubojstava školaraca) iz godine u godinu povećavati.
Pozivam vas da navedete izvore stresa i predložite rješenja.
Zajedno smo jači!
Negiranje ili umanjivanje značaja stresa za fizičko i psihičko zdravlje pogubno je!
Dokaz: https://dnevnik.hr/vijesti/hrvatska/stope-samoubojstava-pokusaja-samoubojstva-i-samoozljedjivanja-divljaju-u-hrvatskoj-statistike-porazavajuce---732861.html?fbclid=IwAR0vIHpT6kWY0A7V-sUcg9m9xmoDZ3bUIQKuIDdBaeN9eJ6ynC8MG-BcjNw
Stres je dugo bio tabu tema za „snažne“ osobe koje su smatrale da je stres izmišljotina slabića, lijenčina i nesposobnih. S vremenom smo saznali da je intenzivan stres koji traje predugo stvarna opasnost za zdravlje. Stres može biti uzročnik brojnih zdravstvenih tegoba, stoga ne smijemo zatvarati oči pred stresom koji nastaje zbog školskih aktivnosti te zahtjeva sustava i profesora. Stres utječe na zdravlje učenika, učitelja, ravnatelja, roditelja i svih brižnih članova obitelji školaraca. Stres je opasnost i za sposobne i pametne učenike, marljive i brižne učitelje, savjesne ravnatelje. Stres nam se uvukao u sustav, a potres i pandemija problem su pojačali do razine kada više ne možemo zatvarati oči i nonšalantno tvrditi da stres utječe samo na pretjerano osjetljive dionike sustava obrazovanja. Stres se danas osjeća jače nego prije.
Što uzrokuje stres u školama?
Ideja da je proces obrazovanja radosno i bezbrižno razdoblje u životu slatka je iluzija. Sudjelovanje u procesu poučavanja za većinu učenika i studenata jest lijepo, ali s provjeravanjem učenikovih znanja, kompetencija i vještina razvija se stres. Dok god su ocjene jedini čimbenik prelaska iz osnovne škole u srednju i iz srednje škole na fakultete, svaka će provjera znanja biti uzročnik stresa. Razmišljanje da se učenici koji su sve naučili ne trebaju ničega bojati slično je liječenju stresa andolom. Postoje ljudi koji se lakše nose sa stresom, ali, nažalost, i oni na koje stres ostavlja posljedice, bez obzira na intenzitet stresa. Važno je prepoznati u koju grupu ljudi spadamo kako bismo si mogli pomoći. Stres je sastavni dio školovanja u svim zemljama svijeta i još se nije pojavilo društvo u kojem obrazovanje ne ostavlja tragove na osjetljivijim mladim ljudima. Teško je čitati o izgubljenim mladim životima zbog bilo kojega razloga, a posebno zbog teškoća u svladavanju stresa nastaloga tijekom školovanja. Ne smije nas umiriti činjenica da postoje narodi u kojima je pojavnost samoubojstava srednjoškolaca dramatično visoka (kao do nedavno u Japanu). Bilo bi dobro dobiti informacije o obrazovnim sustavima koji se uspješno bore protiv stresa i o obrazovnim sustavima u kojima su školarci najmanje pod stresom kako bismo iz tih sustava crpili ideje za stvaranje manje stresnoga školskog okruženja.
Podsjetimo se uzročnika stresa u školi: provjeravanje znanja, kompetencija i vještina
Bez obzira je li vrjednovanje subjektivno ili objektivno, provjeravanje koje će rezultirati ocjenama koje učenika mogu uputiti na kolosijek traženijih ili manje atraktivnih škola ili fakulteta uzročnik je stresa. Trenutno nismo dovoljno bogato društvo da svakom učeniku omogućimo pohađanje željene škole ili fakulteta, bez obzira na ocjene. Vjerujemo li da jednoga dana Hrvatska može biti toliko bogata da možemo osigurati svakom učeniku mjesto u željenoj srednjoj školi i kasnije na fakultetu? Možemo pokušati izračunati koliko bi takav pokušaj koštao. Tada bi sustav studiranja postao krut kako bi se samo najboljim studentima omogućilo završavanje studija, no osobe studentske dobi stres prouzročen neuspjehom podnose vjerojatno lakše od djece i adolescenata. Ili se varam?
Apeliram na nas, na cijelo društvo, da što prije ukinemo bodovanje prema ocjenama 5. i 6. razreda osnovne škola u svrhu upisa u srednju školu jer je stres za tako mlade učenike (i za njihove roditelje) nepotreban i izrazito štetan za njihov razvoj.
Stres se s učenika prebacuje na njihove roditelje kojima je prirodna i društvena uloga briga za zdravlje i razvoj svojega djeteta. Roditelji ne mogu, a zakonski i ne smiju, biti neosjetljivi na stres koji proživljava njihovo dijete. Roditelji proživljavaju stres svojega djeteta, no rijetki uspijevaju taj stres amortizirati i pomoći svojemu djetetu u obrani od negativnoga utjecaja stresa zbog škole. Neki manje spretni roditelji nemaju vještine apsorpcije negativnih utjecaja stresa na stanje svijesti i zdravlje svojega djeteta, a ne mogu pomoći ni sebi, i tada doživljavamo transfer stresa na učitelje. Dolazak u školu roditelja koji ne može amortizirati stres svojega djeteta u pravilu uzrokuje transfer stresa na razrednika, pedagoga, psihologa, učitelja i ravnatelja. Doživljaj roditelja o uzroku djetetova stresa stvoren je prvenstveno na temelju djetetova doživljaja koje roditelju prenosi svoje emocije i činjenice za koje misli da su važne, a u školi roditelj saznaje i činjenice koje iznose učitelji. Spajanje svih važnih činjenica koje objašnjavaju situaciju koja uzrokuje stres kod učenika, kod roditelja najčešće rezultira stvaranjem cjelovite slike s pomoću koje se mogu spoznati sve dimenzije nastaloga problema. Ako roditelj prihvati objašnjenje i prijedlog za rješavanje nastaloga problema, tada se stres kod učitelja smiruje. Problem nastaje u trenutku kada roditelji ne prihvaćaju objašnjenje niti prihvaćaju prijedlog za rješenje problema. Dok god postoji subjektivno ocjenjivanje, ne možemo decidirano reći da u svim slučajevima roditelji imaju ili nemaju pravo, ali možemo zaključiti da je rasprava s takvim roditeljima stresna za učitelje.
Kada rasprava s roditeljem postaje „pritisak“ na učitelja?
Postoje učitelji koji imaju niži prag tolerancije pa poneki pritiskom doživljavaju i sam dolazak roditelja u školu. Postoje „čvrsti“ profesori koji su toliko uvjereni u svoje ispravno postupanje i pedagoški rad da nikakvo traženje roditelja ne doživljavaju kao pritisak jer takvi učitelji imaju obrambeni mehanizam koji glasi: „Prijavite problem prosvjetnoj inspekciji pa neka nam inspektor objasni tko je ovdje u pravu!“ Pozivanje prosvjetne inspekcije u školu najčešće je stresno za učitelje jer postoji dojam da prosvjetni inspektori u pravilu drže stranu učenika, a u stvarnosti bi takvo pozivanje inspektora bilo nepotrebno.
Kada postupke roditelja možemo okarakterizirati kao pritisak?
Možemo li pritiskom smatrati prijetnju roditelja da će situaciju, najčešće je u pitanju zaključena ocjena s kojom je učenik nezadovoljan, a posljedično i roditelj, prijaviti prosvjetnoj inspekciji? Naravno da je prijetnja prijavom prosvjetnoj inspekciji pritisak. Međutim, rekao bi prosvjetni inspektor, ako se učitelj drži zakona i pravilnika, ne treba se uznemiriti. Slažem se, ali nikome nije ugodno proživljavati neugodan nadzor, bilo prosvjetnoga inspektora bilo savjetnika iz AZOO-a. Nije ugodna situacija, ali ne može se roditelja spriječiti da situaciju prijavi prosvjetnoj inspekciji. Neugodan osjećaj pritiska i prijetnje učitelji mogu imati zbog nevjerojatnoga broja mogućnosti nastanka različitih dubioznih situacija u kojima se učenici mogu naći te mogućnosti brojnih pa čak i kontradiktornih tumačenja zakona i podzakonskih akata. Roditelji, njihovi odvjetnici (to je najnovija moda kod nekih „helikopter roditelja“), učitelji, razrednici, pedagozi, psiholozi i ravnatelji mogu se naći na tankom ledu kada moraju rješavati situaciju koja se do tada nije dogodila u školi i nema poznatoga, uobičajenog rješenja. Pomoći u obliku preporuke za rješavanje problema iz nadležnih institucija najčešće nema, a mogućnost pogrješke tumačenja podzakonskih akata velika je, stoga je opravdano okarakterizirati prijetnju prijave prosvjetnoj inspekciji kao pritisak.
Evo primjera nedorečene situacije: mora li ravnatelj primiti na razgovor roditelja s odvjetnikom? Mora primiti roditelja, ali mora li i odvjetnika? Koja je uloga odvjetnika u odgoju i obrazovanju toga djeteta? Je li dopustivo otkrivati podatke o učeniku osobi koja nema službene ovlasti? Dolazak na razgovor roditelja s odvjetnikom nedvojbeno je pritisak na ravnatelja i učitelja.
Zahtjev roditelja da ravnatelj traži od učitelja poništenje zaključene ocjene i zaključivanje više ocjene pritisak je na ravnatelja jer, sukladno „Pravilniku o načinima, postupcima i elementima vrednovanja učenika u osnovnim i srednjim školama“, ocjenu zaključuje učitelj. Učitelj zaključuje i odgovara za tu ocjenu. Ravnatelj nema tu ingerenciju. Ravnatelj je odgovoran da učitelj na početku godine učenicima objasni svoje kriterije vrjednovanja (ocjenjivanja i zaključivanja) i da se tijekom godine drži tih kriterija. U slučaju da se učitelj ne drži svojih kriterija objašnjenih učenicima na početku školske godine, ravnatelj ga je dužan upozoriti. Dakle, upozorenje roditelja da se učitelj ne drži svojih kriterija nije pritisak. Ravnateljeva je uloga zaštita svojih učitelja od neopravdanih pritisaka roditelja, ali, nažalost, uvijek se nađe roditelj koji ne prihvaća nikakva objašnjenja koja bi promijenila stav s kojim je došao po veću ocjenu. I učitelji trebaju shvatiti ravnateljevu ulogu na ispravan način jer ravnatelj se „obraniti“ od roditelja može samo ako zna sve važne činjenice vezane uz pritužbu roditelja i učenika pa stoga učitelji ne bi trebali razgovor s ravnateljem o predmetnom problemu shvaćati kao pritisak. Sasvim sigurno razgovori o prigovorima nisu ugodni, ali ne možemo ih okarakterizirati kao pritisak. Učitelj je dužan upoznati ravnatelja s činjeničnim stanjem kako bi se mogao spriječiti pritisak roditelja na učitelja.
U dosadašnjem su tekstu izneseni argumenti za promjenu trenutne paradigme praćenja i vrjednovanja učenika jer subjektivnost u ocjenjivanju uzrok je više od 90% pritisaka roditelja na školu. Objektivizirano ocjenjivanje smanjilo bi pritisak roditelja na školu, no ne bi ga u potpunosti eliminiralo jer uvijek ima neobjektivnih, „helikopter roditelja“ koji traže bolje ocjene bez obzira je li ih učenik doista zaslužio.
Mogu li nestati pritisci na učitelje i na školu?
Nestanak pritiska na školu i na učitelje moguć je samo uz promjenu paradigme praćenja i vrjednovanja učenika. U autoškolama poučava instruktor vožnje, ali on ne ispituje svoje polaznike, svoje učenike. Ispituje ih licencirani ispitivač pa pritisak na instruktora gotovo ne postoji. Pritisak je na polazniku koji zna da će ispit proći samo ako je naučio voziti.
Možemo li i u školama podijeliti uloge na učitelja koji poučava i učitelja koji ispituje? Možemo objektivizirati ocjenjivanje ukidanjem subjektivnih usmenih odgovaranja i uvođenjem pisanih provjera koje osmišljava NCVVO, a provodi ih učenikov učitelj. Na primjer, učitelj bi deset minuta prije pisane provjere znanja u sustavu NCVVO-a zatražio generiranje pisane provjere znanja iz jedne nastavne cjeline i dobio 13 pisanih provjera u grupi A i 13 u grupi B. Računalo bi generiralo ispit iz repozitorija pitanja koje je odobrio predmetni aktiv učitelja Hrvatske. Printer bi izbacio 26 pisanih provjera i učitelj bi u razrednom odjelu proveo pisanu provjeru te ju ispravio prema rješenjima koja bi uz generirani ispit u sustav dolazila nakon 45 minuta. Objektivizirano praćenje i vrjednovanje učenika učiteljima bi dalo povratnu informaciju o njihovu radu jer bi učenici boljih nastavnika postizali bolje rezultate.
Objektiviziranim vrjednovanjem izgubile bi se iskrivljene predodžbe o učenicima. Često se događa da se učitelju čini da učenik nema interes za njegov predmet, a na ispitu državne mature taj učenik iznenadi odličnim rezultatom od 95% ili, suprotno, da se učitelju učenik činio jako dobrim, a na ispitu je ostvario prosječan rezultat. Stalno provođenje objektiviziranih ispita pomoglo bi učiteljima da bolje procijene svoje učenike.
Za nastavu jezika trebalo bi doraditi način objektivizirane provjere jer se jezik ipak govori.
Pritisak roditelja i učenika na neke škole postaje neizdrživ pa ne čudi reakcija učiteljice iz Biologije u jednoj zagrebačkoj osnovnoj školi koja više nije mogla, niti htjela, trpjeti pritiske pa je popustila i napravila veliku pedagošku pogrješku. Svim je učenicima zaključila ocjenu odličan čime je „oštetila“ učenike koji su tu ocjenu doista zaslužili jer su oni koji ju nisu zaslužili time dobili jednaku šansu za upis u bolje škole pa se onemogućilo odvajanje boljih od lošijih.
Na kraju, ne zaboravimo smisao ovoga teksta: tražimo rješenje za smanjenje stresa u školama. Vjerujem da smo kao društvo sposobni pronaći rješenja kojima ćemo smanjiti intenzitet i trajanje stresa učenika, roditelja i učitelja. Pokušajmo razumjeti jedni druge i rješenje nam je na dohvat ruke. Učitelji trebaju shvatiti brigu roditelja i davati im važne informacije za razumijevanje problema, a roditelji bi trebali shvatiti učitelje i nikako nekompetentno govoriti o zahtjevnom poslu koji ne razumiju. Najgore bi bilo ne činiti ništa jer će se problem stresa (i samoubojstava školaraca) iz godine u godinu povećavati.
Pozivam vas da navedete izvore stresa i predložite rješenja.
Zajedno smo jači!