Tkalčićeva ulica 24
Sjeverno od Trga Bana Josipa Jelačića počinje jedinstvena zagrebačka ulica - Tkalčićevu, ulicu prepunu kafića i modnih boutiqa. Zgrade u ovoj ulici su izgrađene uglavnom u 18. i početkom 20. st. Na sjevernom kraju ove ulice je Gliptoteka HAZU u kojoj možete vidjeti umjetnička djela od romanike do današnjih dana. Gotovo cijele godine, a posebice ljetnih večeri, ova je ulica prepuna mladih željnih druženja. Kada hodate po Tkalči, kako je od milja zovu Zagrepčani, znajte da je ispod Vas zarobljen potok Medveščak koji je, još ne tako davno, dijelio dva najstarija dijela grada, Kaptol i Grič. |
Preko potoka se prelazilo mostom na kojem su se sretali međusobno posvađani stanovnici Kaptola i Griča. Jednom su nesuglasice između stanovnika bile tolike da je došlo do žestokog sukoba na tom mostu i pritom je bilo ranjenih i mrtvih. Tada je most prozvan „Krvavi most„ 25. Prije toga se most zvao i Pisani most (pisani znači šareni) jer je bio crvene boje.
|
Potok Medveščak je zatrpan i time je nestao i most, ali je ulica koja se nalazi na tom mjestu dobila isto ime. O tom mostu je napisan roman i ako Vas zanima, pročitajte ga. Zove se „Tajna krvavog mosta„, a napisala ga je Marija Jurić Zagorka. Spomenik ovoj spisateljici kojeg možete vidjeti na livadici desno od uličice Krvavi most je izradio S. Gračan. U Tkalčićevoj možete vidjeti i poseban tip arhitekture budući da je glavna djelatnost na potoku Medveščaku bila mljevenje žita i još postoje kuće koje su nekad služile kao mlinovi. Danas su te kuće pretvorene u ugostiteljske lokale.
|
Prelazeći preko Krvavog mosta, bolje rečeno ulicom Krvavi most, dolazimo do Radićeve ulice. U srednjem vijeku se ova ulica zvala Šoštarska ili Njemačka Ves. Staro ime do 1929.g. je bilo Duga ulica, a tada je u spomen na Pavla Radića, stradalog u atentatu u skupštini u Beogradu, preimenovana u Radićeva ulica. Današnji je izgled dobila u 19. st. kada su izgrađene sve kuće. Od zgrada su najznačajnije palača Prve hrvatske štedionice 26 na broju 30 iz 1899.g. prema nacrtima J. Vancaša (ili J. Grahora mlađeg) i klasicistička palača 27 na broju 32 koju je 1815.g. izgradio Felbinger za bogatog trgovca Demetrovića koji se obogatio u Napoleonovim osvajanjima.
Ulicom se penjemo prema Gornjem gradu i dolazimo do skulpture „Sv. Juraj ubija zmaja„ 28 koju je dala izraditi i postavila Družba hrvatskoga zmaja, a izradili su je kipari Andrija Kampatscher i Artur Winder. Sveti Juraj je simbol družbe. Trg na kojem je smješten je dobio novo ime - Trg Braće hrvatskoga zmaja. |
Nekoliko koraka dalje je jedno od najpoznatijih obilježja grada, Kamenita vrata 29. Ta su vrata jedina preostala od četiriju gradskih vratiju kroz koja se ulazilo u Gradec. Bila su sastavni dio starih gradskih obrambenih zidina iz 13. st. koje su bile srušene početkom 19. st., kada je postalo jasno da više ne prijeti turska opasnost i da samo sprečavaju širenje grada. Zbog obrambenih razloga su na prvom katu postojale puškarnice i prostori za boravak vojnika, branitelja grada. Prvi se puta spominju 1426.g., a vrata su ostala sačuvana zahvaljujući događaju iz 1731. Te je godine na Griču izbio strašan požar i izgorjele su čak 82 kuće, a prema legendi, nekim čudom u pepelu nakon požara pronađena je na prvom katu slika bogorodice s djetetom, kojoj je izgorio okvir. Ta je slika stavljena unutar kamenitih vratiju iznad oltara kojeg je dala izraditi vlasnica susjedne kovačnice opčinjena ovim čudom. Ta se kapelica zove po zaštitnici grada Zagreba kapelica Blažene Djevice Marije od Kamenitih vrata. Prvobitna kapelica je ovdje uređena u 14. st, a današnja je iz 1760.g. Zaštitnicom grada proglasio ju je kardinal Franjo Kuharić, zagrebački nadbiskup, 31. svibnja 1991.g. U svako doba dana možete vidjeti ljude koji se pred njom mole i pale svijeće. Zidovi su obloženi pločicama zahvale onih kojima su se molbe Mariji Djevici ostvarile. Zanimljivi su jedini očuvani primjeri srednjovjekovnih prodavaonica koje se nalaze desno od kapelice. 1905.g. godine je gradsko poglavarstvo odlučilo srušiti Kamenita vrata zbog dotrajalosti, ali ih je Družba Braće hrvatskoga zmaja u cijelosti obnovila, obnovili su oltar i kapelicu, a na prvom katu su izgradili svoje sjedište- Zmajsku vitešku dvoranu. Obratite pozornost na lijepu željeznu baroknu rešetku ispred oltara. Često se učenici ili studenti dođu u Kamenita vrata pomoliti prije ispita, a mnogi zapale svijeću u spomen najmilijih kojih više nema.
Na zapadnoj strani Kamenitih vrata je mala skulptura koja predstavlja Doru Krupićevu, glavni lik romana „Zlatarovo zlato“ Augusta Šenoe, djelo Ive Kerdića. Na sjevernoj strani uličice je ograda od lanaca s Nelsonova admiralskog broda "Victoria" koje je krajem 19.st. u grad dopremio vlasnik kuće na koju se naslanjaju, Arthur Nugent. Nekoliko koraka dalje je "Stara ljekarna" 30, klasicistička zgrada koju je početkom 19.st. izgradio B. Felbinger. Na tom se mjestu nalazila najstarija ljekarna u gradu iz 14. st., u kojoj je 1399.g. radio unuk velikog talijanskog pisca Dantea Alighierija.
Opatička je ulica dobila ime po tome što se u njoj nalazio samostan opatičkog reda klarisa koji danas služi kao Muzej grada Zagreba.
Isusovci su izgradili đački dom 31 za potrebe kolegija. Đački konvikt je izgrađen na zemljištu kojeg je isusovcima darovao grof Ivan Drašković 1627.g., a tu je bila njegova kuća i vrt. Zgrada je mijenjala namjene pa je u njoj bio internat sv. Josipa, konvikt za siromašnu djecu, partizanska gimnazija, odgajateljska škola, da bi danas u njoj bila smještena opća gimnazija. U toj je zgradi, dok je još bila plemićki konvikt, 1804. praizvedena komedija "Matijaš Grabancijaš dijak" Tituša Brezovačkog.
Isusovci su izgradili đački dom 31 za potrebe kolegija. Đački konvikt je izgrađen na zemljištu kojeg je isusovcima darovao grof Ivan Drašković 1627.g., a tu je bila njegova kuća i vrt. Zgrada je mijenjala namjene pa je u njoj bio internat sv. Josipa, konvikt za siromašnu djecu, partizanska gimnazija, odgajateljska škola, da bi danas u njoj bila smještena opća gimnazija. U toj je zgradi, dok je još bila plemićki konvikt, 1804. praizvedena komedija "Matijaš Grabancijaš dijak" Tituša Brezovačkog.
Preko puta današnje gimnazije je kuća Ivana Zakmardija, kraljevskog protonotara, koji je istočno krilo izgradio na gradskim zidinama.
Muzejski prostor Klovićevi dvori 32-(jezuitski samostan-Jezuitski trg 4, ) je nekada bio isusovački samostan, kolegij Družbe Isusove izgrađen početkom 17. st. u stilu kasne renesanse. Samostan je izgrađen na mjestu starijeg dominikanskog samostana s kraja 15.st. Dominikanci su se nastanili na ovom mjestu dopuštenjem kralja Matije Korvina zbog straha od Turaka jer su se do tada nalazili izvan sigurnosti gradskih zidina. Isusovci su na poziv građana došli u grad početkom 17. st., 1606.g. i tada im austrijski vojvoda Ferdinand daruje staru, malu zgradu. Vremenom je zgrada postala premalena pa su isusovci 1640.g. odlučili izgraditi novu zgradu. Tek što je izgrađen, samostan je već 1645.g. stradao u požaru. Drugi puta je stradao 1674., a treći puta 1706.g. kada je stradala i samostanska ljekarna. Kada je 1773.g. ukinut isusovački red, zgrada samostana je predana na upravljanje ugarskoj komori. Od 1874. godine do kraja Drugog svj.rata u zgradi je smješteno zapovjedništvo vojske. Nakon rata je zgrada potpuno obnovljena i u zgradi se nalazi jedan od najvećih i najljepših muzejskih prostora grada Zagreba.
Na Jezuitskom trgu je fontana "Ribar" koju je 1910.g. izradio Roksandić.
Crkva sv. Katarine 33 je jedna od prvih baroknih crkava u Hrvatskoj, a smatraju je i najljepšom crkvom iz tog razdoblja u cijeloj Hrvatskoj. Izgradili su je isusovci od 1620.-1631.g. na mjestu drvene kapelice koja se spominje još 1377.g. Pored te drvene kapelice su dominikanci početkom 15. st. izgradili samostan. Nakon odlaska dominikanaca, gradska je uprava isusovcima poklonila crkvu i samostan te oni 1631.g. zidaju novu crkvu. U unutrašnjosti se čuvaju vrijedne slike i inventar. Ističemo barokne drvene oltare iz 17.st. i jedan mramorni iz 18.st. Izdvajamo veliku iluzionističku sliku „Sv. Katarina među aleksandrijskim filozofima i književnicima" iza glavnog mramornog oltara kojeg je izradio F. Robbe 1762.g. Crkva ima jedan brod i 6 bočnih kapela. Pročelje je današnji oblik dobilo u obnovi 1880.g. nakon potresa.
Crkva sv. Katarine 33 je jedna od prvih baroknih crkava u Hrvatskoj, a smatraju je i najljepšom crkvom iz tog razdoblja u cijeloj Hrvatskoj. Izgradili su je isusovci od 1620.-1631.g. na mjestu drvene kapelice koja se spominje još 1377.g. Pored te drvene kapelice su dominikanci početkom 15. st. izgradili samostan. Nakon odlaska dominikanaca, gradska je uprava isusovcima poklonila crkvu i samostan te oni 1631.g. zidaju novu crkvu. U unutrašnjosti se čuvaju vrijedne slike i inventar. Ističemo barokne drvene oltare iz 17.st. i jedan mramorni iz 18.st. Izdvajamo veliku iluzionističku sliku „Sv. Katarina među aleksandrijskim filozofima i književnicima" iza glavnog mramornog oltara kojeg je izradio F. Robbe 1762.g. Crkva ima jedan brod i 6 bočnih kapela. Pročelje je današnji oblik dobilo u obnovi 1880.g. nakon potresa.
Zgrada isusovačke akademije - gimnazije 34, danas Gornjogradska opća gimnazija je izgrađena 1607. i od njezinog osnutka toj je zgradi sačuvana izvorna namjena - izobrazba. U toj su zgradi započeli s radom i Zagrebačko sveučilište i Pravni fakultet. Zgrada je tijekom vremena doživljavala rekonstrukcije , dogradnje i preinake. U počecima je to bila prizemna zgrada, 1667.g. je dograđen prvi kat , a 1829. g. je dograđen i drugi kat.
Početkom 17. st. su željeli građani Gradeca u gradu imati školu pa su pozvali isusovce. Grad je osigurao školsku zgradu, stanove, a isusovcima je prepušten i napušteni dominikanski samostan. Uz to isusovci su dobili i nekoliko zemljišnih posjeda s kmetovima u okolici, a građani su se obvezali školu pomagati u novcu i naturi. Otvaranju škole je prisustvovao i ban Ivan Drašković. Stroga nastava se odvijala na latinskom jeziku. 1669. je poveljom cara Leopolda školi dodijeljen naslov Akademije i prava sveučilišta. Tim događajem počinje život hrvatskog sveučilišta. 1776. u toj zgradi započinje s radom i Pravni fakultet. 1773. carica Marija Terezija ukida isusovački red, a škola postaje prva državna prosvjetna ustanova. U školi se čuva najstarija prirodoslovna zbirka u Hrvatskoj i zaštićena je kao spomenik kulture hrvatskoga naroda. Mnoge važne osobe hrvatske povijesti bile su đaci ove škole, kao npr. Antun Mihanović, Ivan Kukuljević, Vatroslav Lisinski, Dimitrije Demetar, Janko Drašković, a kasnije i dr. Ante Starčević, August Šenoa, Vladimir Mažuranić, Iso Kršnjavi i mnogi dr. Profesori su bili ugledni Vjekoslav Klaić, Ferdo Šišić, Tadija Smičiklas i mnogi drugi.
Početkom 17. st. su željeli građani Gradeca u gradu imati školu pa su pozvali isusovce. Grad je osigurao školsku zgradu, stanove, a isusovcima je prepušten i napušteni dominikanski samostan. Uz to isusovci su dobili i nekoliko zemljišnih posjeda s kmetovima u okolici, a građani su se obvezali školu pomagati u novcu i naturi. Otvaranju škole je prisustvovao i ban Ivan Drašković. Stroga nastava se odvijala na latinskom jeziku. 1669. je poveljom cara Leopolda školi dodijeljen naslov Akademije i prava sveučilišta. Tim događajem počinje život hrvatskog sveučilišta. 1776. u toj zgradi započinje s radom i Pravni fakultet. 1773. carica Marija Terezija ukida isusovački red, a škola postaje prva državna prosvjetna ustanova. U školi se čuva najstarija prirodoslovna zbirka u Hrvatskoj i zaštićena je kao spomenik kulture hrvatskoga naroda. Mnoge važne osobe hrvatske povijesti bile su đaci ove škole, kao npr. Antun Mihanović, Ivan Kukuljević, Vatroslav Lisinski, Dimitrije Demetar, Janko Drašković, a kasnije i dr. Ante Starčević, August Šenoa, Vladimir Mažuranić, Iso Kršnjavi i mnogi dr. Profesori su bili ugledni Vjekoslav Klaić, Ferdo Šišić, Tadija Smičiklas i mnogi drugi.
U palači Kulmer 35 je bila smještena Galerija suvremene umjetnosti. Palača je početkom 18. st. pripadala grofovima Rattkay, a kasnije su joj se mijenjali vlasnici: obitelji Krajačić, Petrović, Sermage, Tomeković, Oršić i na kraju, sredinom 19. st., grofovi Kulmer koji su u njoj živjeli sve do 1946.g. Galerija je imala oko 2700 djela: slika, crteža, skulptura, grafika hrvatskih majstora, npr. Murtića, Šuteja, Džamonje, a od svjetski poznatih umjetnika u galeriji se nalazila i slika Picassa. Sva djela danas su u Muzeju suvremene umjetnosti u Novom Zagrebu.
Uz gradsku palaču Dverce 36 (Katarinin trg 2) su nekada stajala stara južna gradska vrata Dverce koja su srušena 1812.-13., kada se počinju rušiti gradski obrambeni bedemi da bi se Gradec mogao nesmetano prostorno razvijati. Palača Dverce se nekada zvala palača Vraniczany-Buratti. Na mjestu sadašnje palače je nekada stajala kraljevska palača kralja Karla Roberta iz 14. st. i na ostacima te kraljevske palače je u 18.st. izgrađena ova barokna palača koja je u 19.st. dograđena. Posljednja vlasnica, grofica Buratti, je palaču darovala gradu Zagrebu i danas se u njoj održavaju svečana primanja gradske skupštine i protokolarne obveze. Iznad ulaza u palaču je grb obitelji Vraniczany.
S terase 37 iza crkve sv. Katarine se pruža prekrasan pogled na Kaptol i cijeli Zagreb. S terase se stepenicama spuštamo na Strossmayerovo šetalište.
Na južnim zidinama, zapadno od Dverca, se početkom 19. st., 1812.g., na inicijativu bana Gyulaja, uređuje „Južna promenada„, danas Strossmayerovo šetalište 38. Strossmayerovo šetalište je gornjogradska promenada na starim obrambenim zidinama grada i s nje se pruža prelijepi pogled na Donji grad i cijeli Zagreb. Na jednoj klupi ćete naći skulpturu velikana hrvatske književnosti, Antuna Gustava Matoša kako spokojno promatra grad. Skulpturu je izradio Ivan Kožarić 1978.g.
Na južnim zidinama, zapadno od Dverca, se početkom 19. st., 1812.g., na inicijativu bana Gyulaja, uređuje „Južna promenada„, danas Strossmayerovo šetalište 38. Strossmayerovo šetalište je gornjogradska promenada na starim obrambenim zidinama grada i s nje se pruža prelijepi pogled na Donji grad i cijeli Zagreb. Na jednoj klupi ćete naći skulpturu velikana hrvatske književnosti, Antuna Gustava Matoša kako spokojno promatra grad. Skulpturu je izradio Ivan Kožarić 1978.g.
Uspinjača 39 je izgrađena 1890. g. po nalogu gradske uprave i ona povezuje u samo 55 sekundi, koliko traje vožnja u jednom smjeru, Gornji grad s Donjim gradom, točnije s najdužom zagrebačkom ulicom Ilicom. U početku je radila na parni pogon, a 1934.g. je elektrificirana. Duga je 60 metara.
Kula Lotrščak 40 je izgrađena u 13. st. kao sastavni dio obrambenih zidina. Nekada je na kuli bilo zvono koje se oglašavalo navečer 15 minuta prije zatvaranja gradskih vratiju i time su pozivani građani koji se nalaze izvan grada da se vrate u grad jer poslije zatvaranja vratiju moraju prespavati vani. Ljeti su se vrata zatvarala u 22 sata, a zimi u 21 sat. Prema zvonu je kula dobila ime: zvono se nazivalo "CAMPANA LATRUNCULORUM" što je značilo "lopovsko zvono". Kula se više puta obnavljala i dograđivala, a posljednji puta 1857.g. Kula se koristila u razne svrhe pa je tako u njoj bilo i skladište, kavana, stanovi, a danas i izložbeni prostor. S četvrtog kata kule se svakog dana, već gotovo 130 godina, točno u podne ispali hitac iz tzv. gričkog topa. Osim što građanima točno kaže kada je podne, podsjeća ih i na vrijeme turske opasnosti kada je jedan takav hitac, prema legendi, spasio grad od Turaka. Pogled s kule će Vam se sigurno dopasti.
Nastavljajući šetnju Strossmayerovim šetalištem s najljepšim pogledom na Zagreb, stižemo do zgrade Hidrometeorološkog zavoda. Državni hidrometeorološki zavod 41 je smješten u ovoj zgradi od samog osnivanja. U vrijeme osnivanja, početkom ovog stoljeća, je to bilo odlično mjesto, ali je danas neprimjereno. Previše nečistog zraka i premala zgrada će vjerojatno preseliti ovu instituciju na neko povoljnije mjesto. Tu je od 17.st. stajao dio kapucinskog samostana, groblje, park i crkva svete Marije. Crkva sv. Marije je djelomično uklopljena u ovu zgradu i vidi se njezin gotički luk prozora ugrađen u zid. Zgrada je izgrađena 1826.g., a ima klasicističko pročelje, zabat i polustupove. Vrlo vjerojatno je i ovu zgradu projektirao Felbinger.
U zgradi je od 1875.g. bila smještena realna gimnazija, a od 1862.g. se provode meteorološka opažanja.
U zgradi je od 1875.g. bila smještena realna gimnazija, a od 1862.g. se provode meteorološka opažanja.
Na Markovićevom trgu 3 je velika jednokatnica iz 17.st, kuća Zrinskih, koja je pripadala banu Nikoli Zrinskom.
Kapucinski samostan je do 1940.g. stajao iza zgrade hidrometeorološkog zavoda, na mjestu gdje je danas livada.
Kapucinski samostan je do 1940.g. stajao iza zgrade hidrometeorološkog zavoda, na mjestu gdje je danas livada.
Na početku Ćirilometodske ulice koja se nekada zvala i Gospodska ulica je nekada bilo grkokatoličko sjemenište 42 (kućni broj 1). Prva je zgrada izgrađen 1681.g., a 1774.g. biskup Božićević preuređuje zgradu u sjemenište za siromašnu uskočku djecu iz Žumberka koja su pohađala isusovačku gimnaziju. 1830.g. je izgrađena kapelica sv. Bazilija. Kapelica je teško stradala u potresu 1880.g. i odlučeno je da se izgradi nova crkva posvećena sv. Ćirilu i Metodu. Crkva sv. Ćirila i Metoda 43 je izgrađena potkraj prošlog stoljeća za potrebe grkokatoličke crkve s neobizantskim oblicima. Crkvu je projektirao Herman Bolle, a radovima je upravljao graditelj M. Faleschini. Zvona su nekada bila na zvoniku crkve sv. Katarine. Najveća umjetnička vrijednost crkve je središnji ikonostas kojeg su oslikali ukrajinski umjetnik E. Bučevski i domaći slikar N. Mašić.
Pokraj crkve je barokna palača Raffay 44 u kojoj je smješten Muzej naivne umjetnosti (Galerija primitivne umjetnosti). Na tom su mjestu u 17. st. bile četiri manje kućice koje je jednu za drugom kupovao podžupan Raffay. Kasnije je kućice nekoliko puta zahvatio požar, nekoliko su se puta dograđivale, dok se konačno nije sklopila jedna barokna cjelina. Vlasnici su joj bile obitelji Patačić, Jelačić i Mušević. Od 1964.g. je u njoj smještena galerija i to je prva takva galerija u svijetu. Sadrži oko 1200 djela najznačajnijih hrvatskih naivnih umjetnika.
Na suprotnoj strani ulice (Ćiriliometodska 4) je zgrada u kojoj je Ljudevit Gaj živio i osnovao tiskaru.
Na suprotnoj strani ulice (Ćiriliometodska 4) je zgrada u kojoj je Ljudevit Gaj živio i osnovao tiskaru.
Na mjestu Starogradske vijećnice 45 (kućni br. 5) se u srednjem vijeku nalazila zgrada gradske uprave koju su zvali "Kuća vijeća Gradeca zagrebačkoga". Godine 1803. je gradska uprava kupila susjednu zgradu od grofa Oršića, dogradila joj drugi kat i te dvije zgrade je spojila u jednu, Gradsku vijećnicu. Sjeverni dio ovog kompleksa (ugao Trga Sv. Marka i Ćirilometodske ulice) je znan i pod nazivom "Stankovićevo kazalište" 46 koje se veže uz ime trgovca Kristofora Stankovića koji je, dobivši mnogo novaca na bečkoj lutriji, odlučio izgraditi kazalište. Kazalište gradi Antun Cragniloni iz Ljubljane. Otvorenje kazališta je bilo 4. listopada 1834.g., a već 1835. je u njemu otpjevana Gajeva budnica "Još Hrvatska ni propala". Tu je 1840.g. izvedena prva kazališna predstava na hrvatskom jeziku, drama „Juran i Sofija„ Ivana Kukuljevića Sakcinskog, a 1846.g. je izvedena prva hrvatska opera „Ljubav i zloba„ autora Vatroslava Lisinskog. U njoj su se odvijala važna saborska zasjedanja 1848. i 1861.g. Nakon što je 1895.g. izgrađena nova zgrada HNK, ova je zgrada adaptirana u gradsku vijećnicu i u njoj se i danas održavaju važne i svečane sjednice. Sjednice se održavaju u nekadašnjoj Plesnoj dvorani s galerijom. Na fasadi je spomen - ploča koja nas podsjeća na slavnu prošlost ove zgrade.
Crkva sv. Marka 47 je izgrađena u 13. stoljeću (1256.g.) u gotičkom stilu na temeljima starije crkve koja je stradala u borbama s Tatarima. Vremenom je dograđivana i dotjerivana pa je početkom 15. st. dodan najbogatiji gotički portal u Hrvatskoj i gotički svodovi. 15 kipova u nišama prikazuju apostole, Krista, Mariju (prikazana kao dama, niša desno) i svetog Marka s lavom u ruci u središnjoj niši iznad vratiju. 4 figure su drvene i one su naknadno izrađene u 17. ili 18.st. Takav je portal rijedak u Europi tog doba, a vjeruje se da su ga izradili majstori iz poznate praške Parlerove radionice ili umjetnici pod njihovim utjecajem. Zvonik je izgrađen 1502.g., ali je tijekom povijesti još nekoliko puta stradavao pa je tek u 18. st. je dovršen (nedavno je završila temeljita rekonstrukcija). Na sjeverozapadnoj strani zvonika je pronađen najstariji grb grada Zagreba iz 1499.g. Na tom je mjestu danas kopija , dok se original nalazi u Muzeju grada Zagreba. Crkva ima tri lađe i dvije apside, a u desnoj apsidi su nekada banovi, suci i načelnici polagali prisegu. Običaj polaganja prisege je i danas vezan za ovu crkvu samo što se ceremonija prisege predsjednika Republike obavlja ispred crkve, a ne više u njoj. Nadaleko je poznat krov crkve, na kojem su prikazani grb Zagreba (desno) i grb Hrvatske trojednice -Hrvatske, Slavonije i Dalmacije (lijevo) kombinacijom crepova u boji. Krov je dovršen 1880. godine kao i cijela obnova koju je zamislio poznati bečki restaurator gotičkih crkava Fridrich Schmidt, a vodio Herman Bolle. Zidovi crkve su oslikani sredinom ovog stoljeća (1936.-1938.g., slikar Jozo Kljaković). Na fresci "Mojsije na gori Sinaj" iznad južnog portala je Kljaković naslikao I. Meštrovića i sebe u donjem lijevom uglu. U kapeli sv. Fabijana i sv. Sebastijana na sjevernoj strani crkve je Kljaković naslikao freske s motivima iz hrvatske prošlosti: splitski koncil s Grgurom Ninskim, krštenje Hrvata i krunidba kralja Zvonimira. Na glavnom oltaru se nalazi „Raspeti Krist„, djelo Ivana Meštrovića, a još je izradio i „Madonu s djetetom„ koja se nalazi na bočnom oltaru, reljefe na zidovima, Pietu i srebrni križ. Posljednje restauratorske radove na crkvi je izvodio Ivan Meštrović 1937.g.
Crkva je posvećena svetom Marku evanđelistu, a vjeruje se da su Gričani izabrali ovog sveca za svojeg zaštitnika pod utjecajem imućnijih građana "Latina", tj. Talijana koji su do tatarske provale živjeli u Vlaškoj ulici, a poslije na Kaptolu. Oni su bili vezani za svetog Marka jer je on bio zaštitnik i njihove domovine Venecije.
Ispred crkve je 15. veljače 1573.g., prema legendi, okrunjen užarenom krunom legendarni vođa seljačke bune Matija Gubec. Vjerojatnija je istina da je bio pogubljen negdje na prostoru biskupskog Zagreba. Svejedno, na tu nas legendu podsjeća velika kamena glava na uglu kuće preko puta Starogradske vijećnice (Ćirilometodska 8). Na trgu se još vidi obilježeno mjesto gdje je do 1869.g. stajao Marijin kip koji se danas nalazi ispred katedrale i ljudi vjeruju da je na tom mjestu stajalo "prijestolje" na kojem je mučen Matija Gubec.
Ispred crkve je 15. veljače 1573.g., prema legendi, okrunjen užarenom krunom legendarni vođa seljačke bune Matija Gubec. Vjerojatnija je istina da je bio pogubljen negdje na prostoru biskupskog Zagreba. Svejedno, na tu nas legendu podsjeća velika kamena glava na uglu kuće preko puta Starogradske vijećnice (Ćirilometodska 8). Na trgu se još vidi obilježeno mjesto gdje je do 1869.g. stajao Marijin kip koji se danas nalazi ispred katedrale i ljudi vjeruju da je na tom mjestu stajalo "prijestolje" na kojem je mučen Matija Gubec.
Na Markovu trgu nalaze se i zgrada Hrvatskog državnog sabora i Banski dvori, zgrada hrvatske vlade .
Banski dvori 48 (Markov trg 1) su izgrađeni 1809.g. na mjestu gdje je do 1801.g. stajala kapelica. Tada je baron Kulmer dao srušiti kapelicu i sebi izgradio palaču koju je nakon njegove smrti 1808.g. otkupila vlada i potom proširila te je takva ostala do današnjih dana. Na fasadi su jednostavni kasnobarokni dekorativni detalji. Zanimljivo je da je neko vrijeme vrijedio zakon po kojem niti jedna okolna zgrada ne smije biti veća od ove. U toj zgradi su boravili hrvatski banovi od 1809.-1918.g., a najpoznatiji stanar je bio ban Josip Jelačić koji je tu i umro. Ovu zgradu je posjetio i car Franjo Josip I. prilikom svog posjeta Zagrebu 1895.g., a u njoj su odsjedali i ostali važniji vladari koji su posjetili grad. U ovoj su se zgradi od 1809. do 1848.g. održavali sabori. Posljednje zasjedanje sabora sastavljenog isključivo od feudalaca u velikoj dvorani u prizemlju, održano u listopadu 1847., je poznato po povijesnim odlukama: pripojenje Dalmacije i Vojne krajine Hrvatskoj, priznanje hrvatskog jezika službenim jezikom umjesto dotadašnjeg latinskog (na poticaj Ivana Kukuljevića Sakcinskog koji je održao i prvi saborski govor na hrvatskom jeziku 1843.g.), ukinuće kmetstva i dr. Banski dvori su spojeni sa susjednom palačom ( Markov trg 2) i tu je danas sjedište vlade Republike Hrvatske.
Banski dvori 48 (Markov trg 1) su izgrađeni 1809.g. na mjestu gdje je do 1801.g. stajala kapelica. Tada je baron Kulmer dao srušiti kapelicu i sebi izgradio palaču koju je nakon njegove smrti 1808.g. otkupila vlada i potom proširila te je takva ostala do današnjih dana. Na fasadi su jednostavni kasnobarokni dekorativni detalji. Zanimljivo je da je neko vrijeme vrijedio zakon po kojem niti jedna okolna zgrada ne smije biti veća od ove. U toj zgradi su boravili hrvatski banovi od 1809.-1918.g., a najpoznatiji stanar je bio ban Josip Jelačić koji je tu i umro. Ovu zgradu je posjetio i car Franjo Josip I. prilikom svog posjeta Zagrebu 1895.g., a u njoj su odsjedali i ostali važniji vladari koji su posjetili grad. U ovoj su se zgradi od 1809. do 1848.g. održavali sabori. Posljednje zasjedanje sabora sastavljenog isključivo od feudalaca u velikoj dvorani u prizemlju, održano u listopadu 1847., je poznato po povijesnim odlukama: pripojenje Dalmacije i Vojne krajine Hrvatskoj, priznanje hrvatskog jezika službenim jezikom umjesto dotadašnjeg latinskog (na poticaj Ivana Kukuljevića Sakcinskog koji je održao i prvi saborski govor na hrvatskom jeziku 1843.g.), ukinuće kmetstva i dr. Banski dvori su spojeni sa susjednom palačom ( Markov trg 2) i tu je danas sjedište vlade Republike Hrvatske.
Na istočnoj strani trga je zgrada Hrvatskog državnog sabora 49 koja je izgrađena 1910.g. po nacrtima Lavoslava Kalde. Izgrađena je na mjestu starije barokne palače iz 1737.g. koja je do tada služila za zasjedanja sabora i koja se zvala zemaljska kuća i na mjestu još 4 građanske kuće. Tu je palaču kupila Županija i srušila je 1844.g. Dugo je trajala gradnja, dogradnja i pregradnja današnje saborske zgrade da bi konačno bila gotova već spomenute 1910.g. S balkona nove zgrade Sabora, na istočnoj strani Markova trga, je 29.10.1918. g. pročitan zaključak Sabora kojim se prekidaju sve državnopravne veze Hrvatske i Habsburške Monarhije, a također je u njoj donesena odluka 1991. o prekidanju svih državnopravnih veza Hrvatske i Jugoslavije. Danas je Hrvatski državni sabor najvažnije mjesto u političkom životu Hrvatske.
Na sjevernoj strani trga je sjedište Ustavnog suda 50 i nekadašnji župni dvor koji je na ovom mjestu još od 16.st., dok je ova današnja zgrada izgrađena u 18.st. Pokraj dvora je kuća s Atlantima iz 1867.g., prva neobarokna kuća na Gornjem gradu, a do nje je lijepa klasicistička zgrada iz 1830.g. iz koje su ispaljeni hici na masu koja je protestirala protiv bana Hellera. Markov trg je bio poprište žestokih sukoba narodnjaka, mađarona i vojske (29. srpnja 1845.g.) nakon izbora za županijsku skupštinu kada je poginulo dvadeset ljudi i na desetke ih je bilo ranjeno. U povijesti hrvatskog naroda je taj događaj poznat pod nazivom „Srpanjske žrtve„.
U zgradi na adresi Markov trg 9 je 1929.g. započela s radom prva radio stanica u Hrvatskoj (spomen - ploča).
Zgrade u ulici T. Brezovačkog od broja 2 do broja 12 su izgrađene krajem 18.st.
U zgradi na adresi Markov trg 9 je 1929.g. započela s radom prva radio stanica u Hrvatskoj (spomen - ploča).
Zgrade u ulici T. Brezovačkog od broja 2 do broja 12 su izgrađene krajem 18.st.
Iza Banskih dvora je najljepša barokna palača u Zagrebu, palača Vojković - Oršić - Rauch 51 (Matoševa 9). Palaču je dao izgraditi grof Žigmund Vojković 1763.g. na mjestu gdje su stajale dvije manje kuće vlasnika Ilijaševića i Oršića. Na zabatu stoji njegov grb. Kuću je nekoliko puta zahvatio požar, nekoliko se puta dograđivala, prelazila iz ruke u ruku da bi početkom 19. st. postala vlasništvo Oršića, potom ženidbenim vezama vlasnik postaje baron Kulmer i on je preuređuje u sjedište gradonačelnika. Od početka 20.st. vlasnik je barun Rauch. Od 1930. Do 1959.g. u zgradi je zasjedalo "Gradsko vijeće". Od 1959.g. je u njoj smješten Hrvatski povijesni muzej, osnovan još 1846.g. u okviru Narodnog muzeja. Ovaj se muzej osamostalio 1940.g. U muzeju je vrijedna zbirka kamenih spomenika, zbirka portreta, povijesne slike, zbirka oružja, grafička zbirka, heraldička zbirka, zbirka pečata, zbirka ordena i druge stvari vezane uz hrvatsku povijest. U dvorani na prvom katu su se u 18.st. održavale kazališne predstave njemačkih putujućih družina i ta dvorana još i danas služi za razne koncerte i priredbe. Pokraj ove palače je rokoko kuća Levačić iz 1778.g.
U Matoševoj 3 je kuća koju je sebi izgradio majstor Brdarić, graditelj tadašnje Županijske kuća. Matoševa ulica se nekada zvala Kapucinska jer je vodila do Kapucinskog samostana, a današnje je ime dobila 1929.g.
Kuće na broju 5 i 7 su zadržale srednjovjekovni izgled iako su preuređene, jedna 1738., a druga početkom 19.st.
Jednokatna zgrada na adresi Matoševa 11 ima lijepu fasadu, erker i trijem. Izgrađena je 1788.g., a o tome nam govori datum ispisan iznad željeznih vratiju. U toj su zgradi stanovali ilirci Ljudevit Gaj i Ivan Perkovac.
Kutna zgrada na adresi Freudenreichova ulica 3 je izgrađena 1786.g., a prvi joj je vlasnik bio zlatar Juraj Igerčić. Od 19.st. je pripadala obitelji Jelačić, a 1934.g. je u njoj stanovao pjesnik Ivan Goran Kovačić.
U ulici 29.10.1918., koja nas podsjeća na datum raskidanja svih državno-pravnih veza Hrvatske s Austro-Ugarskom Monarhijom, u kući na broju 6, je 1871.g. umro pisac, glumac i direktor kazališta Josip Freundenreich o čemu nam govori i spomen - ploča na kući. Pokraj te kuće je klasicistička dvokatnica s lijepim ulaznim vratima iz 1830.g. Na mjestu današnje kuće na broju 2 je nekada bila mala kuća u kojoj je 1754.g. rođen Tituš Brezovački.
Kuće na broju 5 i 7 su zadržale srednjovjekovni izgled iako su preuređene, jedna 1738., a druga početkom 19.st.
Jednokatna zgrada na adresi Matoševa 11 ima lijepu fasadu, erker i trijem. Izgrađena je 1788.g., a o tome nam govori datum ispisan iznad željeznih vratiju. U toj su zgradi stanovali ilirci Ljudevit Gaj i Ivan Perkovac.
Kutna zgrada na adresi Freudenreichova ulica 3 je izgrađena 1786.g., a prvi joj je vlasnik bio zlatar Juraj Igerčić. Od 19.st. je pripadala obitelji Jelačić, a 1934.g. je u njoj stanovao pjesnik Ivan Goran Kovačić.
U ulici 29.10.1918., koja nas podsjeća na datum raskidanja svih državno-pravnih veza Hrvatske s Austro-Ugarskom Monarhijom, u kući na broju 6, je 1871.g. umro pisac, glumac i direktor kazališta Josip Freundenreich o čemu nam govori i spomen - ploča na kući. Pokraj te kuće je klasicistička dvokatnica s lijepim ulaznim vratima iz 1830.g. Na mjestu današnje kuće na broju 2 je nekada bila mala kuća u kojoj je 1754.g. rođen Tituš Brezovački.
U Opatičkoj ulici, koja se nekada zvala i Biškupova ulica, su brojne vrijedne palače.
Kuća na broju Opatička 2 je izgrađena na istočnom gradskom zidu i spojena s Kamenitim vratima. Zgradi na broju 4 je 1926.g. dograđen 2. kat i ta dogradnja odudara od ostalih zgrada. Zgrada na broju 6 je izgrađena u drugoj polovici 18.st., a baroknu palaču Bužan 52 s otvorenim arkadama u vrtu na broju 8 je dao izgraditi političar Ivan Bužan 1754.g. prema nacrtima M. Leonhardta.
Kuća na broju Opatička 2 je izgrađena na istočnom gradskom zidu i spojena s Kamenitim vratima. Zgradi na broju 4 je 1926.g. dograđen 2. kat i ta dogradnja odudara od ostalih zgrada. Zgrada na broju 6 je izgrađena u drugoj polovici 18.st., a baroknu palaču Bužan 52 s otvorenim arkadama u vrtu na broju 8 je dao izgraditi političar Ivan Bužan 1754.g. prema nacrtima M. Leonhardta.
Zgrada na broju 10, palača Paravić 53 iz sredine 18.st., je do 1892.g. sličila okolnim zgradama sve dok je nije Izidor Kršnjavi preuredio (radovi završeni 1895.g.) i u nju smjestio Odjel za nastavu i bogoštovlje zemaljske vlade. U njoj je u povijesnim stilovima (neobarokni stil s elementima neorenesanse) uredio Zlatnu dvoranu hrvatske umjetnosti kraja 19.st. U toj su dvorani vrlo vrijedna umjetnička djela hrvatskih slikara i kipara od kojih spominjemo Medovića, Frangeša, Sessiju. Na zidovima Zlatne dvorane su naslikane scene iz hrvatske povijesti koje su naslikali F. Kovačić, V. Bukovac, C. Medović, B.Č. Sesija i O. Iveković. Četiri reljefa iznad ulaza u dvoranu je izradio F. Mihanović, a alegorijski je prikazao 4 glavne znanosti. Ispred palače je jedna od najljepših ograda od kovanog željeza u Zagrebu koju je zamislio Herman Bole, a izradio majstor Đuro Burić s učenicima umjetničke škole.
Na zapadnoj strani Opatičke ulice su građanske kuće, a pročelje kuće na broju 9 je preuređeno sredinom 19.st.
Na broju 11 je kuća na čijem je kamenom dovratniku uklesana godina 1786. i inicijali TL pa se vjeruje da je kuću dao izgraditi urar Tomo Leitner.
Zgrade na broju 12 (iz 1760.g.) i 14 (iz 1770.g.) je na gradskim zidinama dao izgraditi grof Krsto Oršić. Spomen - ploča na pročelju kuće broj 12 nas podsjeća da je u toj kući živio tvorac hrvatske himne "Lijepa naša", Antun Mihanović, dok je reljefni portret napravio R.F. Mihanović.
U zgradi na broju 15 se nalazilo prvo radničko društvo u Hrvatskoj, Tipografsko društvo.
Zgrada na broju 16 se malo izdiže od okolnih zgrada, a napravljena je 1914.g. za potrebe ženskog internata.
Na broju 11 je kuća na čijem je kamenom dovratniku uklesana godina 1786. i inicijali TL pa se vjeruje da je kuću dao izgraditi urar Tomo Leitner.
Zgrade na broju 12 (iz 1760.g.) i 14 (iz 1770.g.) je na gradskim zidinama dao izgraditi grof Krsto Oršić. Spomen - ploča na pročelju kuće broj 12 nas podsjeća da je u toj kući živio tvorac hrvatske himne "Lijepa naša", Antun Mihanović, dok je reljefni portret napravio R.F. Mihanović.
U zgradi na broju 15 se nalazilo prvo radničko društvo u Hrvatskoj, Tipografsko društvo.
Zgrada na broju 16 se malo izdiže od okolnih zgrada, a napravljena je 1914.g. za potrebe ženskog internata.
Palača Drašković 54 je poznatija pod imenom Narodni dom (Opatička 18). Zgrada je izgrađena na mjestu gdje je do 1837.g. stajala crkva sestara klarisa. Izgrađena je 1838.g. prema nacrtima arhitekta Felbingera u klasicističkom stilu, a za grofa Karla Draškovića koji je 1846.g. prodaje. Iste godine je A. Brdarić preuređuje za nove namjene i nakon toga dobiva poznato ime Narodni dom. U njoj je bilo u I.pol. 19.st. središte okupljanja pripadnika hrvatskog narodnog preporoda, a danas se u toj zgradi nalaze dijelovi HAZU. U zgradi je poznata svečana preporodna ili ilirska dvorana (uredio je A. Brdarić 1846.g.). U toj je dvorani održana i povijesna skupština 1848.g. na kojoj je Kukuljević iznio "narodna zahtijevanja" i na kojoj je Josip Jelačić predložen za bana. Dvoranom su se tijekom prošlog stoljeća koristile i druge važne kulturne, obrazovne i znanstvene institucije: prvo Akademija, zatim je od 1866. do 1880.g. služila kao sudnica, pa kao mjesto zasjedanja Stola sedmorice od 1880.g. do Drugog svj. rata, a nakon 2.svj. rata je opet pod upravom Akademije. U njoj su se održavali i značajni nacionalni politički susreti, a tu je umro pjesnik Stanko Vraz.
Na mjestu današnje kuće na broju 19 je početkom 19.st. stajala kuća u kojoj je živjela Hedwiga Ban, vjerenica Vatroslava Lisinskog. U kući na broju 21 je živio liječnik A. Vancaš sa suprugom Josipom i u njihovom su se salonu sastajali pisci, umjetnici i političari ilirci.
Na broju 23 je zgrada koja se sastoji od nekadašnje dvije kuće: zgrada izgrađena u bidermajer stilu pripisuje se B. Felbingeru, dok je dvokatnica iz prijelaza 18. u 19.st.
Na samom uglu Opatičke i Demetrove se nalazi lijepa klasicistička kuća Frigan 55 (Opatička 27) koju je 1840.g. izgradio Brdarić za odvjetnika A. Frigana. Zgrada ima lijep trijem o osmerostranu dvoranu na 1. katu čiji je strop 1925.g. freskama uljepšao Jozo Kljaković.
Na broju 23 je zgrada koja se sastoji od nekadašnje dvije kuće: zgrada izgrađena u bidermajer stilu pripisuje se B. Felbingeru, dok je dvokatnica iz prijelaza 18. u 19.st.
Na samom uglu Opatičke i Demetrove se nalazi lijepa klasicistička kuća Frigan 55 (Opatička 27) koju je 1840.g. izgradio Brdarić za odvjetnika A. Frigana. Zgrada ima lijep trijem o osmerostranu dvoranu na 1. katu čiji je strop 1925.g. freskama uljepšao Jozo Kljaković.
Na broju Opatička 29 je kuća koju je Felbinger izgradio 1835.g. za Franju Draškovića na gradskom bedemu. U njoj je smješten Povijesni arhiv Zagreba 56.
Nekadašnji samostan klarisa 57 (Opatička 20-22), po kojima je ulica i dobila ime, je izgrađen 1650.g., a u zgradi je danas smješten Muzej grada Zagreba. Klarise su bile poznate po svojoj strogoći pa samostan nije smio prema strogima pravilima reda imati prozore prema ulici već su oni bili samo nacrtani da zgrada ne bi jako odudarala od okolnih zgrada. Nakon 1800.g. su naknadni ugrađeni prozori, ulazna vrata s portalom te arkada u dvorištu. U opatice klarise koje su držale i školu za djevojke su odlazile mnoge djevojke iz poznatih plemićkih obitelji. Klarise su ukinute 1872.g.
Nekadašnji samostan klarisa 57 (Opatička 20-22), po kojima je ulica i dobila ime, je izgrađen 1650.g., a u zgradi je danas smješten Muzej grada Zagreba. Klarise su bile poznate po svojoj strogoći pa samostan nije smio prema strogima pravilima reda imati prozore prema ulici već su oni bili samo nacrtani da zgrada ne bi jako odudarala od okolnih zgrada. Nakon 1800.g. su naknadni ugrađeni prozori, ulazna vrata s portalom te arkada u dvorištu. U opatice klarise koje su držale i školu za djevojke su odlazile mnoge djevojke iz poznatih plemićkih obitelji. Klarise su ukinute 1872.g.
U sastavu Muzeja grada Zagreba, kojeg je 1907.g. osnovala "Družba hrvatskog zmaja", su još i samostanu susjedne zgrade, Popov toranj 58 i nekadašnja pučka škola. Popov toranj je izgrađen 1247.g. kao sastavni dio obrambenih zidina. Toranj su izgradili kaptolski svećenici koji bi, u slučaju ratne opasnosti, kroz sjeverna gradska vrata ili Opatička vrata koja su se nalazila pokraj tornja mogli potražiti spas unutar gradskih zidina Gradeca. Zidine tornja su debele i do dva metra. Još od 1362.g. se u Popovom tornju nalazila pučka škola. Kada je u 17.st. toranj izgubio svoju obrambenu funkciju, pokraj njega je kraljevski protonotarius Ivan Zakmardi izgradio skladište za hranu o čemu svjedoči spomen - ploča s latinskim tekstom na zgradi pokraj tornja. Opatička vrata su srušena 1838.g., a tada je dograđen i drugi kat Popova tornja. U njemu je od 1903.g. smještena zvjezdarnica Hrvatskog prirodoslovnog društva. Zgrada nekadašnje pučke škole je izgrađena 1839.g., a na njoj možete vidjeti poprsje Augusta Šenoe koje je izradio Emil Bohutinski. U Muzeju grada Zagreba se najbolje možete upoznati s bogatom prošlošću grada Zagreba i razgledati predmete od prapovijesti do 20.st. koji su pronađeni na zagrebačkom području. Svakom posjetitelju Zagreba preporučamo posjet ovom muzeju.
Nakon rušenja gradskih zidina i Opatičkih vrata, 1841.g. je uređena Sjeverna promenada, kasnije nazvana Vrazovo šetalište. Ilirci su se voljeli skupljati na tom šetalištu i u gostionici "Palainovki", na Ilirskom trgu, podno Popova tornja. Promenadu je dao urediti poštar Pallain koji je otvorio i već spomenutu poznatu gostionicu. Herman Bolle je 1895.g. podigao neogotičku kapelicu na sredini trga.
S Ilirskog trga na sjever vodi Jurjevska ulica koja je ime dobila po staroj crkvici sv. Jurja koja se u toj ulici nalazi od 14.st. Današnja crkva je izgrađena 1825.g. U kući na broju 5 je živjela obitelj Mažuranić. Pjesnik i narodni ban Ivan Mažuranić je tu i umro 1890.g., a u kući je živjela i njegova unuka Ivana Brlić - Mažuranić. Na broju 14 je živio A.G. Matoš, a na broju 30 je nekada bila vila "Moj mir" u kojoj je živio V. Lisinski. Na križanju s Mlinarskom ulicom je spomenik Lisinskom izradio V. Radauš.
S Ilirskog trga na sjever vodi Jurjevska ulica koja je ime dobila po staroj crkvici sv. Jurja koja se u toj ulici nalazi od 14.st. Današnja crkva je izgrađena 1825.g. U kući na broju 5 je živjela obitelj Mažuranić. Pjesnik i narodni ban Ivan Mažuranić je tu i umro 1890.g., a u kući je živjela i njegova unuka Ivana Brlić - Mažuranić. Na broju 14 je živio A.G. Matoš, a na broju 30 je nekada bila vila "Moj mir" u kojoj je živio V. Lisinski. Na križanju s Mlinarskom ulicom je spomenik Lisinskom izradio V. Radauš.
U Demetrovoj ulici je nekoliko vrijednih zgrada.
Na broju 18 je Institut za povijest i prirodne znanosti i Arhiv HAZU.
Na broju 11 je palača Balbi 59 koja se tako zove prema posljednjem vlasniku. Palača je izgrađena 1730.g., a dograđena početkom 18.st. U palači je Staroslavenski institut, a u dvorištu je stari zdenac, u Zagrebu rijedak zdenac s krovom. Ulaz u vrt ima lijepi kameni portal s rokoko ukrasima.
Na broju 7-9 je palača Drašković - Magdalenić - Jelačić 60. Sredinom 18.st. je barun Baltazar Magdalenić kupio staru kuću i na tom je mjestu 1756.g. dao izgraditi palaču. Palaču je izgradio Matija Leonhardt na polukružnoj obrambenoj kuli gradskih obrambenih zidina koja je djelomično ugrađena u palaču. Početkom 19.st. Felbinger je po želji tadašnjeg vlasnika, grofa Ivana Draškovića, dodao impozantni klasicistički trijem s jonskim polustupovima. Od polovice 19.st. je palača pripadala grofu Đuri Jelačiću. To je najljepša klasicistička zagrebačka palača i u njoj je značajna zbirka glazbenih automata Ivana Geresdorfera. Danas palača služi kao dječiji vrtić,a poznata je i pod nazivom palača baruna Baltazara Magdalenića.
Na broju 18 je Institut za povijest i prirodne znanosti i Arhiv HAZU.
Na broju 11 je palača Balbi 59 koja se tako zove prema posljednjem vlasniku. Palača je izgrađena 1730.g., a dograđena početkom 18.st. U palači je Staroslavenski institut, a u dvorištu je stari zdenac, u Zagrebu rijedak zdenac s krovom. Ulaz u vrt ima lijepi kameni portal s rokoko ukrasima.
Na broju 7-9 je palača Drašković - Magdalenić - Jelačić 60. Sredinom 18.st. je barun Baltazar Magdalenić kupio staru kuću i na tom je mjestu 1756.g. dao izgraditi palaču. Palaču je izgradio Matija Leonhardt na polukružnoj obrambenoj kuli gradskih obrambenih zidina koja je djelomično ugrađena u palaču. Početkom 19.st. Felbinger je po želji tadašnjeg vlasnika, grofa Ivana Draškovića, dodao impozantni klasicistički trijem s jonskim polustupovima. Od polovice 19.st. je palača pripadala grofu Đuri Jelačiću. To je najljepša klasicistička zagrebačka palača i u njoj je značajna zbirka glazbenih automata Ivana Geresdorfera. Danas palača služi kao dječiji vrtić,a poznata je i pod nazivom palača baruna Baltazara Magdalenića.
Na uglu Demetrove i Basaričekove je nekada stajala poznata gostionica "Matejna" koja je tridesetih godina 20.st. srušena i na tom je mjestu danas suvremena zgrada iz 1939.g. koja se ne razlikuje mnogo od okolnih zgrada. "Matejna" je bila stjecište zagrebačkih boema. Pokraj te nove zgrade je barokna palača iz 1735.g. koja je krajem 19.st. obnovljena. Kuća u Basarićekovoj 14 je izgrađena 1804.g., a iznad ulaza je oštećeni reljef. Basaričekova ulica je dobila ime po Stjepanu Basaričeku koji je ustrijeljen u skupštini u Beogradu. Prije toga se zvala Pivarska ulica jer je na broju 4 od 1721.g. bila smještena pivovara. Pivovaru je osnovao Franjo Tobija Hoz. Godine 1742. je tu otvorena pivnica koju su građani zvali "Gradska pivnica" i tu su se odvijala razna slavlja. Prva, vjerojatno drvena, zgrada je srušena i ova današnja zgrada je izgrađena 1770.g.
Na broju 3 je klasicistička zgrada koju je 1816.g. izgradio B. Felbinger.
Vraćamo se u Demetrovu ulicu i na broju 5 je živjela poznata operna pjevačica Milka Trnina.
Na broju 3 je klasicistička zgrada koju je 1816.g. izgradio B. Felbinger.
Vraćamo se u Demetrovu ulicu i na broju 5 je živjela poznata operna pjevačica Milka Trnina.
Na broju 1 je palača Amadeo 61 u kojoj su izvođene kazališne predstave početkom 19 st. Od 1866.g. je u zgradi smješten Hrvatski prirodoslovni muzej. U Muzeju osnovanom još 1836.g. je najveća svjetska zbirka ostataka neandertalaca pronađenih na jednom mjestu, na Hušnjakovom brdu u Krapini, tzv. krapinski pračovjek. Zapravo, iz nekadašnjeg Prirodoslovnog odjela Narodnog muzeja su nastala tri muzeja: Hrvatski narodni zoološki muzej, Mineraloško - petrografski muzej i Geološko - paleontološki muzej u čijem se ukupnom sastavu nalazi više od 2,5 milijuna eksponata od kojih je samo manji dio dostupan javnosti.
Još nije razjašnjeno po kojim je Venecijancima Mletačka ulica dobila ime, ali se može pretpostaviti da se radi o Talijanima iz Vlaške ulice koji su ovdje potražili utočište u vrijeme provala Turaka.
U Mletačkoj ulici 6-8-10 su kuće u kojima je živio i radio Ivan Meštrović 62. Ivan Meštrović je 1921.g. kupio tri kuće u nizu te ih pregradio i uredio za stanovanje i atelje. U izgradnji je Meštroviću pomagao Viktor Kovačić, a 1925.g. je Drago Ibler projektirao ulazna vrata tako da je mjere prilagodio veličini ulice. Iste je godine H. Bilinić prema Meštrovićevoj želji preuredio građansku kuću iz 17.st. na broju 8. Kuću na broju 10 iz 18.st. u kojoj je rođen ilirac D. Vukotinović, Meštrović je dao preurediti za stanovanje. Ulazna je vrata dao zatvoriti vrijednom ogradom, umjetnička bravarija. Ovdje je Meštrović živio i radio gotovo 20 godina i 1952.g. je cijeli kompleks i velik broj svojih radova darovao gradu Zagrebu. Njegov atelijer je 1959.g. uređen u Atelje Meštrović kojeg je vrijedno posjetiti i razgledati jer sadrži stotinjak brončanih, drvenih, kamenih i gipsanih skulptura velikog umjetnika te velik broj fotografija i kataloga.
U Mletačkoj ulici 6-8-10 su kuće u kojima je živio i radio Ivan Meštrović 62. Ivan Meštrović je 1921.g. kupio tri kuće u nizu te ih pregradio i uredio za stanovanje i atelje. U izgradnji je Meštroviću pomagao Viktor Kovačić, a 1925.g. je Drago Ibler projektirao ulazna vrata tako da je mjere prilagodio veličini ulice. Iste je godine H. Bilinić prema Meštrovićevoj želji preuredio građansku kuću iz 17.st. na broju 8. Kuću na broju 10 iz 18.st. u kojoj je rođen ilirac D. Vukotinović, Meštrović je dao preurediti za stanovanje. Ulazna je vrata dao zatvoriti vrijednom ogradom, umjetnička bravarija. Ovdje je Meštrović živio i radio gotovo 20 godina i 1952.g. je cijeli kompleks i velik broj svojih radova darovao gradu Zagrebu. Njegov atelijer je 1959.g. uređen u Atelje Meštrović kojeg je vrijedno posjetiti i razgledati jer sadrži stotinjak brončanih, drvenih, kamenih i gipsanih skulptura velikog umjetnika te velik broj fotografija i kataloga.
Iz Demetrove ulice ulazimo u Visoku ulicu u kojoj su gotovo sve zgrade izgrađene od sredine 18.st. do početka 19.st. Na broju 8 je do 1930.g. bila kuća u kojoj je živio ilirac Mirko Bogović, a tada je izgrađena nova kuća koja se izdiže od okolnih zgrada. Na broju 10 je barokna kuća u kojoj su živjeli I.K. Sakcinski i Ferdo Šišić. U kući na broju 16 je umro skladatelj Ivan Zajc.
Najznačajnija građevina u ovoj ulici je palača Pongratz 63. Palača je izgrađena na mjestu jugozapadne gradske kule poznate kao "turen mesnički" iz 17.st. pored koje je u 18.st. živio gradski krvnik. Kula je od 1775.g., kada ju je kupio M. Blažeković, nekoliko puta mijenjala vlasnika, dograđivala se, pregrađivala, zvala se i Stivalićeva kula. Od 1832.g. je profesor Hergešić preuređuje za iznajmljivanje pa 1836. kulu prodaje grofu A. Draškoviću, a kuću pokraj nje poduzetniku Pongratzu. Obitelj Pongratz je nekoliko puta preuređivala zdanje i izgradila mali stambeni dvorac. Stara kula je tako preuređena u okruglu kupaonicu. 1930.g. obitelj Pongratz prodaje dvorac gradu Zagrebu i grad ga preuređuje te od 1931.g. palača služi u javne reprezentativne svrhe. Zgrada je služila za primanje važnih političkih posjetitelja Zagreba, navodno je u njoj neko vrijeme bilo sjedište A. Pavelića u vrijeme NDH,a do 1990.g. je služila za potrebe predsjedništva SRH. U toj je zgradi neko vrijeme radio i prvi hrvatski predsjednik F. Tuđman.
Najznačajnija građevina u ovoj ulici je palača Pongratz 63. Palača je izgrađena na mjestu jugozapadne gradske kule poznate kao "turen mesnički" iz 17.st. pored koje je u 18.st. živio gradski krvnik. Kula je od 1775.g., kada ju je kupio M. Blažeković, nekoliko puta mijenjala vlasnika, dograđivala se, pregrađivala, zvala se i Stivalićeva kula. Od 1832.g. je profesor Hergešić preuređuje za iznajmljivanje pa 1836. kulu prodaje grofu A. Draškoviću, a kuću pokraj nje poduzetniku Pongratzu. Obitelj Pongratz je nekoliko puta preuređivala zdanje i izgradila mali stambeni dvorac. Stara kula je tako preuređena u okruglu kupaonicu. 1930.g. obitelj Pongratz prodaje dvorac gradu Zagrebu i grad ga preuređuje te od 1931.g. palača služi u javne reprezentativne svrhe. Zgrada je služila za primanje važnih političkih posjetitelja Zagreba, navodno je u njoj neko vrijeme bilo sjedište A. Pavelića u vrijeme NDH,a do 1990.g. je služila za potrebe predsjedništva SRH. U toj je zgradi neko vrijeme radio i prvi hrvatski predsjednik F. Tuđman.
Mesnička vrata na zapadu i Mesnička ulica su dobili ime po mnoštvu mesnica koje su se tada nalazile izvan gradskih zidina, uz sam grad, a za potrebe građana. Mesnička vrata su bila izgrađena 1557.g., a nalazila su se vjerojatno pokraj kuće na broju 23 koju je 1865.g. izgradio Janko Jambrišak. Prema nekim izvorima vrata su stajala ispred kuće na broju 14 (provjeriti nisu li te dvije kuće jedna nasuprot drugoj!!), a srušena su 1835.g.
Na spomen-pločama možete pročitati tko je sve živio u ovoj ulici. Dvokatnicu na broju 49 je izgradio B. Felbinger. Na broju 47 je živio Tituš Brezovački, a u susjednoj zgradi D.G. Kramberger. August Šenoa je živio i umro u kući na broju 34, Tadija Smičiklas na broju 35, „otac domovine„ Ante Starčević je živio na broju 19. Kuća na broju 16 je izgrađena sredinom 18.st. Na samom dnu ulice, na križanju s Ilicom, je spomenik Andriji Kačiću Miošiću 64 kojeg je izradio 1895.g. kipar Ivan Rendić. Obratite pažnju na zaobljenu zgradu izgrađenu 1867.g. u historijskom stilu (neorenesansne dekoracije) na broju Mesnička 1, djelo Franje Kleina 65.
Na spomen-pločama možete pročitati tko je sve živio u ovoj ulici. Dvokatnicu na broju 49 je izgradio B. Felbinger. Na broju 47 je živio Tituš Brezovački, a u susjednoj zgradi D.G. Kramberger. August Šenoa je živio i umro u kući na broju 34, Tadija Smičiklas na broju 35, „otac domovine„ Ante Starčević je živio na broju 19. Kuća na broju 16 je izgrađena sredinom 18.st. Na samom dnu ulice, na križanju s Ilicom, je spomenik Andriji Kačiću Miošiću 64 kojeg je izradio 1895.g. kipar Ivan Rendić. Obratite pažnju na zaobljenu zgradu izgrađenu 1867.g. u historijskom stilu (neorenesansne dekoracije) na broju Mesnička 1, djelo Franje Kleina 65.